Roman Uhode Derviša Sušića je veoma ambiciozan. On nastoji da obuhvati percepciju Bosne od strane drugih od početaka pisanih dokumenata vezanih za Bosnu pa do iza Drugog svjetskog rata, a kroz to i samu historiju Bosne. Pri tome on insistira na jednoj liniji doživljavanja Bosne i na jednoj perspektivi. Ta linija je ona koja počiva na stereotipima i predrasudama vezanim za Bosnu, a ta perspektiva je perspektiva uhode. Kao takav, ovaj roman je izuzetno podatan za čitanje iz perspektive postkolonijalne kritičke misli. Da se, naime, zaključiti da je strani diskurs o Bosni ustvari diskurs orijentalizma u onom smislu kako orijentalizam određuje Edvard Said, a to je diskurs okcidenta prema orijentu u kojem dominiraju kategorije kao što su iracionalnost, primitivizam i u stvari sve ono što se nalazi na negativnoj strani binarne opozicije...
Kao kontrapunkt uhodama pisac postavlja našeg čovjeka, u drugom dijelu romana to je najčešće kontraobavještajac, koji je mudar, inteligentan, lukav, najčešće sve ono što je suprotnost svemu onome za šta ga stranac smatra i onda taj naš čovjek iz duela sa strancem izlazi kao pobjednik. Stranci najčešće upadaju u zamku svojih predrasuda što je u ovom romanu nerijetko i izvor humora kojim roman obiluje.
Odlomak iz romana:
"Moj gospodaru,
Zemlja zvana Bosna nesretna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, još manje držati, ali se može podnijeti kao prijateljska. Time nam ne bi smetala, a služila bi bar kao sigurno konačište na prolazu. Ona nije kraljevstvo u našem smislu. Kralj je sprdnja poludivlje baronijade. Gospoda strepe jedan od drugog. Puk fanatično mrzi i kralja i barune. Sa četiri strane, Vama već poznati aspiranti - podmeću, izazivaju, napadaju i otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja i užasa. A lica ovog svijeta su mirna, razgovor se vodi sporo i o prošlosti se govori s ponosom, a o budućnosti s nadom.
Čܻ!
Muškarci su neka mješavina Slavena, Ilira, Kelta i Romana. Kod kuće ne vraćaju mačeve u korice - za pojilo, za ispašu, za prijek pogled, za ružnu riječ. Na evropskim turnirima zadivljuju zdravljem, snagom, elegancijom i ratnickim vještinama. U vlastitim kućama - nehatom, lijenošću, sujetom i prljavštinjom.
Mahom su patareni. Sloj posvećenih živi isposnički i ispašta za ostale koji uživaju u paganskom komoditetu.
Žene su im visoke, ćutljive i teške, bez šarma. Moram priznati da ipak ima nešto privlačno u njihovom mrkom kamenom dostojanstvu.
Umiju biti kraljice i sluškinje. U dvor u koji uđu donesu korist i mir, ali - vedrine nema. Neka se Gospod smiluje ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nađe, mi u njoj nema Bog zna šta da tražimo."
Derviš Sušić was Bosnian writer and journalist. He also worked as a library director and in April 2002 the library in Tuzla (where he worked) gets named after him.
Bibliography: - Ja, Danilo (1960); - Danilo u stavu mirno (1961); - Pobune (1966); - Uhode (1971); - Hodža strah (1973); - Žestine (1976); - Tale (1980); - Parergon (1980); - Žar i mir (1983); - Veliki vezir (1984); - A. Triptih (1985); - Nevakat (1986); - Listopad (1987); - Jesenji cvat (drama, 1988); - Drame (1988); - Cvijet za čovjekoljublje (1989).
Roman "Uhode" je kompleksno i duboko djelo koje istražuje tamne aspekte ljudske prirode i društva. Sušićeva kritika nije samo usmjerena na pojedince, već na širu društvenu strukturu koja omogućava i čak podstiče izdaju, laž i moralnu ambivalentnost. Kroz složene likove i bogat jezik, Sušić stvara djelo koje izaziva i provocira, ostavljajući čitatelja s pitanjima o vlastitom mjestu u svijetu. On kritikuje društvo koje je korumpirano i moralno posrnulo, ali bez jasne naznake rješenja, čime roman postaje refleksija kompleksnosti stvarnog svijeta. Njegov pesimistički ton ukazuje na osjećaj bespomoćnosti pred silama koje oblikuju ljudske sudbine.