Momčilo "Momo" Kapor was a Serbian novelist, painter, and short story writer. Several successful films have been based upon his novels. Born in Sarajevo in 1937. He graduated the painting in 1961 at the Belgrade Academy of Fine Arts under Professor Nedeljko Gvozdenovic. He has published many titles, novels and collections of stories. He has a large number of documentary films and television shows, all according to his screenplays, as well as several feature films (Almonds Beyond Death, Banquet (film), Walter Defends Sarajevo, Jolly DJ, End the Weekend). Una and The Book of Complaints were adapted as such. They have been translated into French, German, Polish, Czech, Bulgarian, Hungarian, Slovenian and Swedish.
Dobrica Cosic, in his book "Friends," on pages 276 and 277 describes the childhood and youth of Momo Kapor, based on the talks he had with him in November 2002. "On the 13 of April 1941, The Germans bombed Sarajevo and hit the building below Trebenica in which the Kapor's mother had hid with her 4-year old son. In the collapsed house, everybody was dead. Moma's mother saved her son with her own body. The boy somehow pulled out from the rubble, moaned and fell into scilence from the speechless horror of not knowing where to be. He was found by a Russian, an emigrant, a doctor, who took pity on him and took him to his apartment, adopting him, as he had no children. He nurtured him, loved him, filled him with toys to forget his mother and drove him around Sarajevo in a white Mercedes. The boy knew that his name was Momcilo, but not his surname. The good Russian gave him a good name, Momcilo Hercegovac. After a year of life with the good man, Momcilo Hercegovac fell ill with scarlet fever, so his savior took him to the Sarajevo hospital. There he was found by his maternal aunt for she had been looking for him the previous year all round Sarajevo, being informed by someone earlier on that there was "a child that got out of the destroyed house, where a man took him with him." When the boy recuperated from scarlet fever, his grandmother took him to her house and took care of him. Momcilo Hercegovac was cared for by the Russian as well, who joined vlasovcima-collaborators of the Germans, often visiting him with gifts. His father was, upon returning from captivity and being a banking expert, set up in the Ministry of Foreign Affairs in Belgrade. However, his patriotic conscience and responsibilities led to the passage of a whole year after the war before he came to Sarajevo to see his son. He treated his son in a strict patriarchal manner and was dissatisfied that his son dedicated himself to painting and literature, a life of social and material uncertainty "
He died in Belgrade on the 3. of March 2010. at the Military Medical Academy.
Reci mi da si matori perverznjak koji jednom rukom piše dok drugom drka na djevojke koje mu mogu biti kćerke, a da mi ne kažeš da si matori perverznjak koji jednom rukom piše dok drugom drka na djevojke koje mu mogu biti kćerke.
Ili:
Reci mi da si homofob koji pritom fetišizira lezbejski odnos, a da mi ne kažeš da homofob koji pritom fetišizira lezbejski odnos.
Ček, imam još jednu:
Reci mi da si muški autor koji ne zna da napiše ubjedljiv ženski lik jer žene posmatra isključivo kao objekte koje treba da zadovolje neku mušku potrebu, a da mi ne kažeš da si muški autor koji ne zna da napiše ubjedljiv ženski lik jer žene posmatra isključivo kao objekte koje treba da zadovolje neku mušku potrebu.
Čitajući ostale kritike na ŷu, uviđam da svi zamjeramo i hvalimo isto: oduševljava nas Kaporov pitak i pomalo melanholičan stil pisanja, dok mu zamjeramo površno napisan lik Une, ništa originalno u obradi teme krize srednjih godina i, najviše od svega, romantizaciju izuzetno toksičnog odnosa, koji je tipičan primjer groominga. Da ne pričam o Mary Sue momentu, odnosno koliko je očigledno da je profesor iz romana idealizovani alter ego pisca koji proživljava sve njegove fantazije. Posebno me je iritiralo što narator stalno napominje kako je profesor „šarmantan�, kako studenti obožavaju njegova predavanja, svi su potpuno opčinjeni njime, a da to ne potkrijepi nekom zaista šarmantnom izjavom ili gestom lika. U realnosti, da neki profesor krene da drži predavanje u stilu Mišela Babića, većina studenata bi samo prevrnula očima, bila u fazonu "ok boomer" i nastavila da skrola po Instagramu. Hajde, na ono očajno muvanje mogu da povjerujem da bi pala neka studentica, ali ne zato što je šarmantan, nego zato što ona ima daddy issues, a on poziciju moći.
Što se tiče, po meni, izuzetno loše psihologizacije ženskih likova (i Une i supruge, ali supruga je potpuno sporedan lik, pa nije toliko očigledno), navešću scenu kad supruga, bez imalo gorčine, zove Unu da se vide, saopštava joj da njihova veza šteti Mišelu i da će, ako ga voli, prekinuti da se viđa s njim, na šta se Una nenormalno napali i poželi da je poljubi. Ma daaaaj! U potpuno odsustvo gorčine Vide Babić i njenu brigu za interese nevjernog muža još i da povjerujem, ali da ovo bude reakcija bilo koje djevojke u Uninoj situaciji � nema šanse! Pogledajte samo ovaj paragraf: Una oseti da su njih dve, vezane Mišelovom ljubavlju, postale neka vrsta sestara (nikada nije kasno da se pronađe rodbina), sestre po znoju i po spermi, svejedno; kako bi bilo prirodno da se zagrle i isplaču jedna drugoj na ramenu i da, ližući suze, krenu još dalje, dalje, dalje � omirisala je Yves Saint Laurenta na Vidinoj zreloj puti, ukus punog tela čije su mišice, sigurno, posute rojem mrkih pegica; bradavice krupne a grudi malo opuštene, teške: oh, kad bi samo htela! Una pređe rukom uz unutrašnju stranu butina i Venerin breg: uzbudila se. Popalila je ova odnegovana, čista žԲ, koja bi mogla da joj bude majka, želela je da joj ljubav bude uzvraćena, da samo malo budu zajedno... Kakva glupost � brak! Gde je tu problem? Zašto ne bi bilo mesta za obe? Moglo bi da nam bude tako lepo! Otpratila je Vidu do parkinga pred hotelom, boreći se sa željom da je obuhvati oko pasa i poljubi u usta.
Vjerujete li da bi ovo ikada ijedna žԲ mogla pomisliti u ovakvoj situaciji? Razumijem da je draž u tome da bude otkačeno i neočekivano � obožavam takve momente u književnosti � ali samo kada je dobro izvedeno. Koliko god da je cilj da nešto bude pomjereno, opet me autor mora uvjeriti da postoji neka mogućnost da se to desi u stvarnosti. Ovako sam previše svjesna da je ovo plod muške fikcije i ne mogu da se saživim.
Od čitaoca kao da se sve vrijeme zahtijeva da saosjeća sa Mišelom Babićem, i ja sam se toliko trudila da ispunim taj zahtjev, ali ne znam za šta više da se uhvatim kad lik nema nijednu pozitivnu stranu! Imam osjećaj da je Kapor birao najgrđe ljudske osobine i strpao ih u ovog lika: predator, narcis, nevjeran, loš otac, mizogin, homofoban, voajer, nezreo, nepouzdan, lažljiv, ljubomoran, ima najgluplje fore na svijetu... Šta da volim kod ovog lika? Mrzim ga, znam previše njih kao što je on, a ovaj roman kao da pokušava da normalizuje takvo ponašanje i ta pomisao me užasava i strašno trigeruje.
Lik Mišela Babića izrazito je homofoban, dok istovremeno fetišizira lezbejski odnos. Štaviše, taj navodni intelektualac kao da je ponosan na svoju homofobiju. Pogledajmo sljedeći pasus: � Hoću da kažem, vođenje ljubavi; tucanje, da upotrebim izraz vaše generacije, naravno, ukoliko su osobe različitog pola! � Šta imate protiv pedera i lezbejki? � Apsolutno ništa! Oprostite, to je iz mene na trenutak progovorio primitivni konzervativac...«
Posljednja replika je izrečena sa dozom nadmenosti, u fazonu „nije politički korektno reći da mrzim pedere pa ću se napraviti lud, ali znam da sam ja u pravu�. Kao kad neki tip počne rečenicu sa „možda sam staromodan, ali� i onda izjavi nešto totalno mizogino. „Staromodan� dođe nešto kao eufemizam za šovinizam.
Dakle, znamo stav ovog lika prema homoseksualnosti. Idemo dalje: � Je li bio lep? � Zamisli, na telu nije imao ni jedne jedine dlačice! Bio je potpuno gladak. To me je nekada strašno palilo, ali tada mi je nekako bilo gadno... Profesor se uplaši da zbog ljubavi prema Uni, i ljubomore, ne postane peder?
Ovo mi je zanimljiva rečenica. Sadrži u sebi i glagol „uplašiti se� (strah = phobos) i sintagmu „POSTATI peder�. Sad znamo i da je mišljenje Mišela Babića da se pederom postaje, a ne rađa. A, ako se pederom postaje, onda se to i njemu može desiti svakog trena! Najzad, način na koji opisuje Unine udvarače je krajnje sumnjiv, na primjer:
Unine ruke bile su mu neprestano pred očima; stezale su pas nekog snažnog dečaka čije se lice stalno menjalo, a onda bi joj prsti kliznuli tamo dole, među njegove mišićave noge;
Mora da ima lepe, snažne noge.
...vidi Unine bokove, njenu uzbudljivu karlicu sa dva mala udubljenja u tesnim, pripijenim pantalonama od ružičastog velura, kako se podatno nudi nekom mladom džinu, verovatno rukometašu ili džudisti; njegove lopataste šake su na njenoj stražnjici, njegovi dlanovi na njenim bedrima; a malo kasnije, u sasvim drugom kraju izludelog podruma, otkriva zavitlano pramenje Unine kose koja pod osvetljenjem light showa prelazi u boje duge � čas docnije, bledo lice priljubljeno je uz nečije rame i Donovanovu melodiju »The Divine Daze of Deathless Delight« � napete joj butine dodiruju noge nekog lepotana, verovatno manekena; njen stomak (jezik mu poznaje svaku dlačicu na njemu) sada je uvredljivo blizak telu tog visokog dečaka, obraz uz obraz; kako je moguće da ga ne poželi?
Sada znamo da Mišel Babić (a vjerovatno i njegov otac, Momo Kapor) imaju neku fascinaciju muškim nogama. Hella fruity, if you ask me. A tu je naravno i nezaobilazna kompenzacija karakteristična za sve latentne osobice: � Muškarci izgledaju strašno glupo dok to rade! � rekao je. � Uvek mi je malo neprijatno kad ostanem samo u čarapama ... A ako njih najpre svučem, onda mi je još gluplje! � Zašto o tome, uopšte, misliš? � Zato što su muškarci, uglavnom, ružni. � Ma, hajde! � Pa, da! Za razliku od žԲ, žilavi su, dlakavi, imaju smešne, tanke noge...
Daaa, to je ta stara, dobra „Muškarci su mi ružni, zato nemoj slučajno ko da bi pomislio da sam peder. Kako to mislite da niko nije ni rekao da sam peder? Naravno da nije kad nisam� logika.
S druge strane, perverzni profa ne prestaje da fantazira o lezbejskom odnosu i da ga fetišizira. Da budem preciznija, u njegovoj mašti to i nije lezbejski odnos, jer sve što akterke njegove fantazije rade je performerskog tipa i služi samo da bi se napalio mužjak ili mužjaci koji ih posmatra/ju. Razmotrimo pasus u kojem prvi put spominje girl-on-girl action. Mišel se prisjeća doba kada je, kao dječak, zajedno sa drugovima, pravio lopovske i peo se da preko ograde muške i ženske tuš kabine DIF-ovog bazena posmatra djevojčice s druge strane:
Uznemirene i uzbuđene blizinom drugih tela i pretoplom vodom, dve crnke se odvojiše i njihove usne se stopiše u dugi poljubac, kojim kao da su želele da usisaju jedna drugu; njihovi prsti prenežno su milovali kičme, tamna runa im se mrsila i Venerini bregovi trljali jedan o drugi; svilaste dlačice slivale su se niz završetak leđa pod slapovima vode, niz butine i listove sve do stopala na pločicama.
Znači, reci mi da nikad nisi bio u ženskoj tuš kabini a da mi ne kažeš da nikad nisi bio u ženskoj tuš kabini. Ovo je ravno onim američkim treš filmovima gdje strejt cure prave slumber party pa se nekako počnu ljubiti i maziti. It's not a thing. Mislim, stvarno, šta ova scena pokušava da nam kaže? Dječaci ih gledaju potpuno gole pod tušem i, umjesto da djevojčice krenu da vrište i tužakaju, kao što bi se desilo u realnosti (a nema šanse da nisu primijetile da ih posmatraju), one kežual počnu da se žvale i trljaju pičke za zadovoljstvo malih voajera. Daaaj, Momo, brate, usra ga sad, pa ne pišeš fantasy žanr, nemaš dovoljno zmajeva u priči.
Imaćeš je, dakle, sve dotle dok budeš u stanju da je krotiš u krevetu, a da istovremeno budeš nežan, mekan i odlučan, perverzan i žestok, lezbejka i makro, istovremeno; otac i učitelj, incestuozni brat i Senegalac u live showu na Pigalu, koji tuca pred publikom, ravnodušan poput ljubavne mašine, nežan kao najbolja drugarica sa davnog letovanja u Makarskoj (prvi put na moru: lepljiva sparina i slana noć u belim plahtama pokraj širom otvorenih prozora), da, kao najbolja prijateljica koja ti dira nabubrele bradavice puna strepnje da se taj pokret ne protumači pogrešno, na ivici tabu-ljubavi;
Još jedan izrazito nerealan scenario koji ilustruje Mišelovu, a bome i Mominu, opsesiju lezbejkama, ali i seksualizaciju ženskih prijateljstava tipičnu za matore perverznjake. Evo jedan gratis:
»Kako bi bilo dobro sa obojicom!« � misli Una, menjajući treću kasetu. � »Jedan koji je rafiniran, i drugi divlji; sa njima bih bila potpuna, a još potpunija kad bi se, možda, našla i neka žԲ! Bilo bi super!«
Smiješno je, jer kada se njegova fantazija najzad ostvari, on postaje ljubomoran:
U jednom trenutku, oduševljena Una poljubi Milu � riđokosi foto-model bujnih grudi i dečačkih bokova. Obe se zbuniše od te iznenadne bliskosti, koja ih je zatekla nespremne. No, sledeći poljubac nije više posedovao čednost onog prvog: oslobođene, upijale su usnama jedna drugu... »Možda je to njena prava ličnost?« � pitao se profesor, gledajući potpuno nepoznatu, zažarenu Unu, koja je gutala Milu ustima, zubima i očima � »I možda svi naši nesporazumi proističu, zapravo, iz toga što nisam do kraja otkrio skrivene prolaze do njene sputane mašte?« Seti se Kinsijevih ispitivanja o procentu lezbijskih nagona u svakoj ženi; čemu im se opirati ako već postoje? U ovom času, dok Unini prsti miluju devojčin vrat, budi se do sada nepoznati deo njene ličnosti, dugo potiskivana, neutažԲ želja da se domogne ženske nežnosti, koju je izgubila kada joj je bila najpotrebnija. Pobeđuje nepoznato! Zagrlivši jedna drugu oko pasa, devojke odoše u kupatilo da se tuširaju.
Odmah se javlja sumnja da druga žԲ može bolje da je zadovolji nego ijedan muškarac, što je okidač za strah od suvišnosti i odbacivanja:
� Šta će nam muškarci? � ubeđivala je Una svoju novu prijateljicu. � O, trebaće nam još kako! smejala se ona.
Držali su ih oko pasa kao što se na kratkim kaiševima drže neke pomalo divlje, skupocene životinje, pre no što se otrgnu i budu puštene jedna na drugu. I zaista, čim ih pustiše, njih dve se strasno dohvatiše. Unina crna kosa prekri devojčin stomak. � Ko je sada muškarac od nas dve? � podigla je oči zamućenog pogleda. � Ja ili ona? Kučko! To je ono što ti je oduvek trebalo, a što nisi smela da priznaš sebi! Zbogom, Una! Zbogom, mala moja!
Primao je rasejano Miline poljupce i dodire, motreći sve vreme Unu i fotografa, koji su se, izgleda, dobro zabavljali; mada je, sudeći po blesku Uninih kosih pogleda, nju mnogo više zanimala ljubav sa profesorovom partnerkom.
Nema šanse da bi djevojka koja voli djevojke izgovorila „ko je sada muškarac od nas dve?� Zar nije poenta da nema muškaraca? Momo, još jedan minus za loše obavljeno istraživanje. Ali, ono što mi je stvarno zanimljivo ovdje je njegov gnjev kad skonta da je neka žԲ u nečemu bolja od njega. To se nadovezuje na njegovu izraženu mizoginiju koja se proteže kroz cijelu knjigu. Da vidimo kako Mišel Babić vidi žene: Gledajući na svirepom jutarnjem svetlu izbliza njihovu kožu, nalazio je da im je ten uništen šminkom; otkrivao mrežu sićušnih kratera, a iz pažljivo izbrijanih nogu preko noći bi iznikla bockava strnjika koju je osećao kao prevaru čitavom pipavom površinom svoje kože. Istopljeni krejon, koji je još sinoć pretvarao njihove oči u čeznutljivi Bambi-pogled, zbrisan i rastopljen poljupcima i znojem, sveo je beonjače na svakodnevnu, skromnu meru � u njega su neočekivano piljile sićušne i žmirkave oči neke šumske zverčice. Tako se san o tamnoputoj devojci u beloj haljini otelotvoravao u neoplemenjeno, presno meso. Nokti � kandže. Grubo skorena peta. Vulgaran oblik nožnog palca. Ožiljak od operacije slepog creva. Carski rez. Dlake u nozdrvi. Plombe.
Dakle, žene po njemu vrijede samo koliko su lijepe, a lijepe su samo koliko se uklapaju u društveno prihvatljive standarde ljepote, koji su često protivprirodni. Mišel Babić hoće huriju, djevicu koja ne sere, ne piša, čiji prdež miriše, a dlake rastu samo na tjemenu (nikako po nogama i nozdrvama!), da nije rađala, da nije operisala slijepo crijevo, da nema popravljanih ni pokvarenih zuba, da je mlada, da je vječno mlada i potčinjena njemu.
Žene, takođe, vrijede samo koliko vrijede u očima drugih muškaraca. Važno je ispasti faca, ukrasiti se kakvom mladom i lijepom djevojčicom, žene su trofeji, objekti koji služe kao instrument za podizanje samopouzdanja muškaraca:
kako su mu samo smešno i beznačajno izgledali ostali muškarci upetljani u uzaludnu bitku da nešto postignu; besmisleni krug njihovih ambicija, ideja i vlasti � šta im je vredela moć, čak i pod pretpostavkom da je steknu, kada su kao po kazni legali pokraj svojih ružnih, ocvalih žԲ i budili se zgađeni uz njih, a ne pored Une
Sve navedeno ima katastrofalne posljedice na ljude oko njega, posebno na Unu. Iz sljedećeg pasusa možemo vidjeti kroz kakvo je psihičko nasilje prošla (ponižavanje, izolovanje od prijatelja, manipulacija, uništavanje samopouzdanja itd.):
»Postali smo jedno. Njegov miris upio mi se u kožu. Počinjem da upotrebljavam njegove reči, uzrečice, konstrukciju rečenice. Postala sam njegov medijum. Može slobodno da me izvede pred, evo, ovu istu publiku, da mi položi potiljak na naslon jedne, a pete � na naslon druge stolice, pa da me pretesteriše ili nešto slično. Izgubila sam sve stvari koje sam pre njega volela. Učinio je smešnim moje noćne vožnje na motorciklu sa klincima; za knjige koje čitam � rekao je da su smeće; za najbolje drugarice da su male kurvice; za rolšue koje vozim po Ušću, da su egzibicionistička infantilnost; za moju »Babetu« � da zujim na njoj zbog toga da pokažem dupence i da pod pikicom osetim nešto čvrsto; za kraj u kome živim � da je sumoran kao i njegovi stanovnici; za hak i marihuanu, da im pribegavam jer nemam razvijen unutrašnji život, pa tražim bilo kakvu zamenu; za diskoteke � da su mesta na kojima se sakupljaju mladi malograđani, koji nisu imali hrabrosti da postanu profesionalni igrači, pa se iživljavaju u svojim oskudnim, amaterskim koreografijama; za moju odeću, da je pametnom čoveku danas jedini cilj da prođe što neprimetljivije ulicom, dok ja činim obrnuto � privlačim pažnju pod svaku cenu; za tucanje, da to radim mehanički, jer sam videla da svi to čine; za moj život, da nema nikakvog cilja, jer nisam vezana strasno ni za jedan posao... Jedanput sam čitala o seljacima koji nacrtaju u prašini krug oko kokoške, koji ona ne sme da pređe. I kokoška ga, zaista, nikada ne prelazi, mada je oko nje čitavo dvorište! E pa, Mišel je nacrtao oko mene taj krug i, što je najgore, ja više ne znam kako da se vratim u svoje ranije društvo. Istrčim iz njegovog kruga, otimam se i koprcam, a onda se sama vraćam. Zašto? Uvukao mi se pod kožu. Da li je to ljubav?«
Ne, srećo, to se zove grooming. Hajde sada na psihoterapiju, trebaće ti par godina da se oporaviš od ovog skota.
Međutim, vjerovali ili ne, uprkos mojoj žešćoj pljuvačini, ovaj roman ima i svijetle tačke! Zapravo više njih. Ono što me je posebno oduševilo je prelijep stil, a zatim i zanimljiva i dinamična naracija. Naime, većina priče je ispričana preko zapisa na magnetofonskim trakama. Iako se radi o stoput prežvakanoj temi i ni po čemu posebnom odnosu dva lika, pisac nikad ne gubi pažnju čitaoca. Kapor me ljuti, nervira, ponekad zgadi, ali mi nikad nije dosadan, a to je prava rijetkost i veliki plus.
Ne bih da glumim moralnu policiju, ali moja najveća zamjerka je romantizacija duboko toksičnog odnosa. Osjetim da pisac želi da u nekim trenucima saosjećam sa Mišelom ili da želi da me nasmije, ali ja samo osjećam užas i strašno me trigeruje pomisao da će neka curica pročitati ovaj roman i pomisliti da je baš romantično biti s duplo starijim profesorom. Sve vrijeme osjećam da mizoginija koja se proteže kroz cijeli roman nije samo Mišelova, već i piščeva. Ono što mi je najšokantnije je to što je lik Mišela svjestan koliko je njegova veza sa Unom neprilična, koliko njoj šteti na svakom nivou, koliko je loš muž i otac, a ipak ne osjeća ni najmanju potrebu da učini nešto povodom toga. Empatija 0. Kako da empatišem sa likom koji nema empatije?
PRESUDA: S jedne strane, sve mi je užasno. S druge strane, ako me je ovoliko trigerovala, mora da mi je dala nešto, vjerovatno mnogo više nego što mi daju knjige koje mi se svide. Osim toga, stil je prelijep. Eto, nek ocjena bude 5, zato što je bio „sjekira za zaleđeno more u meni�, ali znajte da je roman užasan i ne dajte mladoj ženskoj čeljadi da čitaju.
Moram priznati i da se osjećam pomalo prevareno, jer je internetom kružio odlomak iz ovog romana, onaj dio „šta ostaje posle ljubavi� i sjećam se kako sam mislila da je prelijepo napisan i to je bio razlog zašto sam uzela da čitam ovu knjigu. Međutim, ovdje ni lj od ljubavi nema. Samo egotripovi i neliječene traume iz djetinjstva. Možeš ti to bolje, Mišel.
Dopada mi se stil, nekako je neodoljivo melanholičan, izaziva nostalgiju za Beogradom koga ne poznajem niti ću ga ikada upoznati. Doduše, baš zbog ovakvog stila mi se čini da je jedna obična priča o ispraznom odnosu između profesora i studentkinje preterano romantizovana, dok u samom njihovom odnosu nema nikakve dubine. Una je napisana veoma površno, imala sam utisak da je jedino što je definiše njena seksualnost, a osim toga mi se činila kao obično razmaženo beogradsko dete. Pretpostavljam da su vulgarnosti ovog tipa bile veoma retke u književnosti s početka osamdesetih godina prošlog veka, te da je zbog toga ova knjiga bila hit svojevremeno. Ovo je prva Kaporova knjiga s kojom se susrećem, dopada mi se način pisanja, pa bih volela da pročitam nešto drugo njegovo, što možda ima malo više dubine, a napisano je na sličan način.
"I dok gledamo u tavanicu prateći dim, obećavam Nobelovu nagradu onome ko izmisli lebdeću pepeljaru za ljubavnike. Ona bi trebalo da lebdi u vazduhu tačno iznad naših grudi, tako da, dok pušimo, možemo ležati zagrljeni - dim uz dim."
mrzim knjige koje nemaju poglavlja. nisam sigurna šta da mislim, dopalo mi se što je dočarao duh doba ali neki delovi su mi bili previše, čak štaviše gnusni. između 3 i 4
Ono što je doprinelo mom celokupnom utisku jeste što sam ovu knjigu čitala iz par puta, te su neki detalji u međuvremenu izbledeli iz sećanja. Knjiga govori o mladoj i lepoj Uni Vojvodić u koju se zaljubljuje čuveni profesor Mišel Babić, sredovečni čovek, koji je oženjen i ona predstavlja osveženje u njegovom životu. Njih dvoje počinju da se zabavljaju i provode vreme u svojoj "zen sobi" iz koje scene koje proizilaze imaju vulgarnu notu, te treba obratiti pažnju na to ukoliko do sada niste čitali Kapora. Ova priča izaziva zaista širok spektar emocija i sam rasplet za mene lično nije bio predvidiv. Osim vulgarne note, kroz celu priču prožet je melanholičan ton. Dopali su mi se opisi mesta, opisi Beograda i jednostavnost Kaporovog stila pisanja, kao i neke pesme i zanimljivosti koje se tu i tamo provuku i koje se mogu dalje istražiti. Stil je izrazito precizan i premda jednostavan, nije podeljen u poglavlja, te je meni bilo malo nezgodno za čitanje jer je cela knjiga ispričana u jednom dahu. Preporučujem čitanje ove knjige svakome koga zanima Kaporovo delo, kao i domaća književnost, jer smatram da to što mi nije legla kako sam očekivala nije do nje, već do mene i da je jednostavno nisam čitala u pravom trenutku. "Una" je takođe ekranizovana, ali je ovo jedna od onih knjiga koju je definitivno bolje prvo pročitati kako vam glumci ne bi oduzeli mogućnost da sami stvorite sliku o Mišelu i Uni.
Završila sam je danas. Ne znam koju ocenu da joj dam, mnogo imam da pišem o njoj, ali kako sam na odmoru, ovo je sasvim dovoljno za sad. Pisaću više kad baš dobro razmislim i kad se vratim kući.
Edit 1: Vratila sam u Beograd. Dok sam razmišljala o tome šta bih mogla napisati došla sam do zaključka da bih verovatno citirala pola knjige i da ne bi ostalo dovoljno karaktera da napišem sve što želim te evo mnogo skraćenog. Puno vulgarnosti (ne smeta mi, ali će možda nekom), homofobije, a ujedno nekako nabijeno erotikom i željom za grehom na skoro svakom mogućem mestu - čak i manastiru! Ne bih dalje dužila jer ću se samo iznervirati shvatajući koliko sam drugačije zamišljala ovaj romani romansu između Une i Mišela. U glavi mi se vrti onaj odlomak koji je po Instagram reels videima kao muzika, ali ne mogu da povećam ocenu. Ne mogu da kažem da mi nije je drago što sam pročitala, baš sam imala ogromnu želju, valjda baš zbog toga što sam dosta više očekivala, ali nije baš ostavilo najbolji utisak ovai Kaporov roman.
"Una" je po mom mišljenju najmanje ljubavni roman. To je priča o jednoj novoj generaciji, slobodi i buntovništvu iste. Čitava ljubavna priča u ovom romanu je kovitlac nedefinisanih osjećanja koja su u jednom odnosu duboko toksična. Oni koji krive roman za tzv. "grooming", neka se osvrnu na sam kraj i Unin kasetofon. Upravo taj kraj knjizi daje drugo svjetlo. Pisac ne opravdava postupke glavnog muškog lika, iako je veliki dio knjige kroz njegovu perspektivu. Takođe, ne slažem se sa mišljenjem da u knjizi ima najmanje Une. Ovdje Una nije samo žԲ. Una je sinonim za novu generaciju. Slobodnu, neobuzdanu generaciju. Način pisanja Mome Kapora je unikatan i samim tim zaslužuje visoko mjesto u našoj modernoj književnosti. Nekada je ovakve romane teško shvatiti, možda zato što su neke scene preopterećene vulgarizmima. Momo zapravo na sebi svojstven način prikazuje generacijski jaz i rađanje novih generacija kroz bezvremenska etička pitanja.
Potpuna katastrofa u svakom smislu. Jedan obiman rad bi se mogao ispisati o svim manama ovog romana, ali verovatno niko ne bi želeo da gubi vreme na to, pored već ovog koje je bilo izgubljeno na čitanje, pa tako neću ni ja.
Iz nekog razloga me uzasno podsetila na Uelbekov roman Serotonin: vulgarno, ostro, britko, bez cenzure, prepuno seksa i raznoraznih izlucevina; melanholicno, ali mnogo manje nego kod Uelbeka; kriza srednjih godina i akademska zajednica; lake devojke i hasis.
Stil mu je pitak i recenica kvalitetna, ima promisljenih i interesantnih vidjenja usputnih tema, ali djelovi u kojima pise iz Unine perspektive su uzas... Zasto muskarci stalno fetisizuju zenska iskustva? Posebno lezbejski odnos. Una toliko toga kaze i pomisli sto nijedna zena ne bi uradila.
Sam ton knjige mi se sviđa, više-manje mi se sviđa i stil pisanja i likovi Une i profesora. Planiram da pročitam jos nešto od njega. Kraj me je pozitivno iznenadio, volim donekle neočekivane krajeve.
Zasmetale su mi vulgarnosti u knjizi, mada se uklapaju u priču, moram da priznam. Takođe, u nekim trenucima bilo mi je neverovatno dosadno i bukvalno sam brzinski pročitala nekih 50-60 strana (često ponavlja iste stvari na razne načine) dok su, recimo, neke druge strane bile baš lepo napisane da sam beležila citate.. Možda cepidlačim, ali previše korišćenja uzvičnika na kraju rečenica, razgovora (posebno u prvoj trećini knjige) izaziva u mojoj glavi da ljudi počinju živahno da izgovaraju rečenice, kao da viču, a to nije uvek efekat koji mi se sviđa.
Prilažem par citata koji su mi se svideli, nisu nikakvi spojleri ali ne morate ih čitati ako planirate knjigu:
"Naša veza, ma koliko to banalno zvučalo, ipak je jedinstvena po količini bola koji smo naneli jedno drugom. Zar nismo pokušali sve što je u ljudskoj moći, bežeći jedno od drugog? Probali smo druge žene i druge muškarce, da bismo konačno i neopozivo shvatili da moramo biti zajedno, ma šta se događalo."
"Čovek uzima onoliko slobode koliki mu je kapacitet pluća. Niko vam neće doći i kazati: »Hajde, sad budite malo slobodniji! Recite ovo ili ono, napišite nešto malo slobodnije...« To morate sami da rizikujete i da platite na razne načine. Naravno, mogu vam brojati do deset, ali ako ste pravi, ako ste rođeni borac, ako ste žilavi, vi ćete ustati sa patosa i ponovo se vratiti u ring. Slobode, dakle, uzimate onoliko koliko vam treba i plaćate onu cenu na koju ste spremni."
"Pa, nemoguće je do kraja shvatiti jednu ličnost ako joj ne dodirnete kožu, svakako ste i sami primetili da mnogi ljudi, kada razgovaraju sa vama, traže i taktilni kontakt � body language � neprestano vas pipkaju za ruku, koleno, tapšu ili vuku za revero, zatim, potrebno je omirisati i liznuti tu kožu; psi se njuškaju kad god se sretnu; potrebno je biti vlažan od tuđeg znoja, jednom rečju, potrebno je prodreti u samu srž tuđeg bića, naravno, u onoj meri u kolikoj je to uopšte moguće među ljudima."
"U njegovoj postelji, žene su se pretvarale u usnule dzć životinje iz kojih je, ko zna kada, možda na samom završetku noći što je kroz olovno bledilo isparavala u dan, bežala ona večno lovljena devojka-san, na prstima, bosa, sa srebrnim sandalama u ruci i haljinom navučenom na golo telo. Nezakopčana dugmad na širokim i mršavim leđima, na kojima su se isticale lopatice, govorila su o tome da nije htela da ga budi —izvlačila se tiho i odlazila kroz prozor preko beogradskih krovova, kroz šikaru antena i dimnjaka, gubila se negde iznad savskih mostova, ostavljajući mu gorčinu na nepcu i ponovo otvoreni poziv da je traži, goni, juri, lovi, sve dok konačno ne bude ulovljena, uistinu ona. Ima li kraja ovom lovu?"
"Znaš li mit o Tezeju? � Ne sećam se sasvim. � E pa, Tezej ulazi u lavirint da ubije čudovište, zvano Minotaur. Svi pre njega izgubili su se u tom lavirintu, i Minotaur ih je, obeshrabrene i umorne, savladao bez muke. Ali Tezej u ruci drži klupče konca, čiji je drugi kraj u rukama Arijadne koja ga voli. Ubija Minotaura i tragom tog konca nalazi izlaz iz lavirinta. Znaš li zašto? Zato što je imao nešto što ga je očekivalo napolju. Nekoga ko ga je voleo. Neki kraj konca. Neku ideju. Neki jak razlog. Šta imaš ti?"
"Preplavi je iznenadna plima ljubavi prema tom ostarelom dečaku u kariranoj košulji, koju je tako dobro poznavalo njeno telo: često bi je navlačila kada je izlazila na balkon, ili da skokne do kuhinje i nešto pojede posle tucanja. Bio je to njen tajni drugar, večiti begunac, bespomoćni klinac koji se krije pod maskom zrelog, uspešnog muškarca. Ljubavnik � kako ta reč glupo i staromodno zvuči! Ljubavnik i njegova metresa! Upotrebljava li još iko ove izraze za one koji se tajno vole? Naučio ju je da pije belo vino, da razume govor gestova, da izabere najbolji sto u restoranu, da doživi uzastopne orgazme, da kuva špagete, da razgovara sa taksistima, da ne bude nesrećna ako jedno veče ne ode nikuda iz kuće, da ne gleda televiziju � razbudio joj je uspavanu suštinu koje nije bila svesna."
"Naime, nije bio sklon da deli mišljenje humanista kako ljubav oplemenjuje. Ona je teška kao bolest, i kada čovek ima sreće da je preživi, zauvek mu ostaju ožiljci koji probadaju u određeno vreme; pri pomenu nekog imena, u nekom bledom predvečerju, uz muziku koju smo nekada zajedno slušali, čak i pri letimičnom pogledu na ulični sat pod kojim smo se sastajali..."
"Je li to sve što ostaje posle ljubavi? Šta, uopšte, ostaje posle nje? Telefonski broj koji lagano bledi u pamćenju? Čaše sa ugraviranim monogramima, ukradene u »Esplanadi«. Posle ljubavi ostaje običaj da se belo vino sipa u te dve čaše i da crte budu na istoj visini. Posle ljubavi ostaje jedan sto u kafani kod znaka »?« i začuđeni pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima. Posle ljubavi ostaje rečenica: »Divno izgledaš, nisi se ništa promenila...« � »Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona.« I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali, ostaju posle ljubavi. Posle ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali posle ljubavi. Posle ljubavi ostaju melodije sa radija koje izlaze iz mode. Ostaju tajni znaci, ljubavne šifre: »Ako me voliš, započni sutrašnje predavanje sa tri reči koje će imati početna slova mog imena...« Ušao je u amfiteatar i kazao: »U našoj avangardi...« Poslala mu je poljubac. Posle ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići. Klak � spuštena slušalica kada se javi tuđi glas. Hiljadu i jedna laž. Posle ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi: »Ja ću prva u kupatilo!« � i pitanje: »Zar nećemo zajedno?« Ovaj put, ne. Posle ljubavi ostaju saučesnici: čuvari tajni koje više nisu nikakve tajne. Posle ljubavi ostaje laka uznemirenost, kad u prolazu udahnem »Cabochard« na nekoj nepoznatoj crnomanjastoj devojci. Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve cigarete, istovremeno, mada nema nikog u blizini. Fotografije snimljene u automatu; taksisti koji nas nikada nisu voleli (»Hvala što ne pušite!« � a pušili smo), i cvećarke koje jesu. Posle ljubavi ostaje povređena sujeta. Metalni ukus promašenosti na usnama. Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene. Posle ljubavi ne ostaje ništa."
Pročitah negde, svidelo mi se pa ubacujem:
Priča o ljubavi između nemirne, mlade studentkinje Une i oženjenog, sredovečnog profesora � Babića. Priča o izdaji te ljubavi.
Ух, коначно сам завршила ово. Прво сам хтела да је оставим неоцењену јер је мој утисак о књизи и мишљење о квалитету се не поклапају, али на крају ово је мој профил и пишем своја мишљења. Књига је неоспорно квалитетно написана, човек је талентован и има јако лепих реченица, али ја сам мрзела сваку секунду читања. Лик професора вероватно представља писца самог, чим се оволико трудио да га оправда и да натера нас да га правдамо и волимо. Код мене то није успело, јер га не подносим, толико је мизогин, хомофобан, гадан... Књига се иначе зове "Уна", а о Уни не знамо ништа. Уствари, сазнали смо ми свашта, али све је то површно, млако, написано чисто реда ради, јер писац очигледно не зна како да напише женског лика. Све у свему, потрошено време (и живци) што се мене тиче, не бих препоручила.
Očekivao sam znatno više od ove knjige, ova knjiga je sve, ali najmanje ljubavni roman. Iznenadio sam se koliko je prisutna vulgarna nota, u jednom trenutku sam pomislio da čitam Bukovskog. Definitivno, priča Mišela i Une je previše romantizovano predstavljena, njihov odnos nema dubinu (a to je ono što sam ja očekivao) i svodi se na puko zadovoljenje svih mogućih seksualnih nagona. Pročitao sam je do kraja, jer ne volim da ostavljam nepročitane knjige, vulgarnu notu ne podnosim. Ipak, kao nešto pozitivno, izdvajam deo u kome govori šta ostaje posle ljubavi.
Momo Kapor napiše petnaest stranica najlepših stvari koje si ikada u životu pročitao (tipa onaj odlomak iz ove knjige "Šta ostaje posle ljubavi"), i onda te sledeća stvar koju napiše sasvim zgrozi i natera te da ispustiš knjigu, prekrstiš se i zapitaš se ko je veći ludak, on što piše ovo, ili ti što čitaš?
Ja što čitam. I ne zameram mu ni na čemu u njegovom pisanju ili u ovoj knjizi, čak ni na odvratno očiglednoj činjenici da je Kapor, verovatno, u životu bio veoma sličan svom nadobudnom i perverznom liku Mišela Babića. Svaki genije mora da bude pomalo otkačen!
Odlomci koje sam imala prilike da pročitam postavili su mi očekivanja za dirljivu ljubavnu priču, ispričanu pitkim jezikom koji u isto vreme na čitaoca ostavlja utisak. Medjutim, u rukama sam imala delo koje ne samo normalizuje, nego romantizuje pedofiliju, i fetišizira sve moguće i nemoguće. Iako Kapor zaista piše odabranim jezikom, stvari koje tim jezikom opisuje su neretko takve da bude gadjenje i čine da završavanje strane/poglavlja/knjige postaje pravo mučenje.
- Kažite mi nešto o slobodi izražavanja? -Čovek uzima onoliko slobode koliki mu je kapacitet pluća. Niko vam neće doći i kazati: "Hajde, sad budite malo slobodniji! Recite ovo ili ono, napišite nešto malo slobodnije ..." To morate sami da rizikujete i da platite na razne načine. Naravno, mogu vam brojati do deset, ali ako ste pravi, ako ste rođeni borac, ako ste žilavi, vi ćete ustati sa patosa i ponovo se vratiti u ring. Slobode, dakle, uzimate onoliko koliko vam treba i plaćate onu cenu na koju ste spremni.
.....
Eto, to je, dakle, ta sreća koju smo toliko dugo čekali! Kako je zapanjujuće jednostavna! Mogu da je dodirnem. Liznem. Ugriznem. Opipam. Pomirišem. Zbog ovakvih lepotica vođeni su dugi, iscrpljujući ratovi; muškarci su se tukli i proslavljali, radili kao robovi, gazili jedni druge, da bi na kraju najveći broj njih dockan stigao do cilja, onda kada im već presuše muda. Imam je u pravo vreme! Stekao sam je stigavši prečicom do lepote, verovatno potpuno slučajno, ali - imam je! istina, možda nezasluženo, ali - imam je! - ona je tu, i to, očigledno, više nije samo puki san pred jutro.
.........
Osluškivao je neprestano u sebi buñenje i klijanje ljubavi, kao što kancerolog osluškuje simptome raka u sopstvenoj utrobi, istovremeno radoznao i uplašen poznatim ishodom. Zamišljao je, naime, pravu ljubav kao vezu dve potpuno odvojene, samostalne sudbine, dva ravnopravna života čoveka i žene, koji se u pauzi izmeñu dve bitke, dva okršaja i dve usamljenosti, sreću i vole, a da niko ne pokušava da potčini svog partnera.
Način na koji Kapor piše je privlačan i starima i mladima. Lagano klizi kroz priču i svakom rečenicom pogadja suštinu. Jedina zamerka ide samoj tematici - romantizovani odnos u kome se ne prepoznaje mnogo ljubavi. Ili je ljubav provedeno vreme u "zen sobi" dok svako ima svoj pogled na svet ? Možda ljubav ne pita za godine, al traži dvoje za izgradnju, održavanje i posvećenost... Mišel Babić i Una Vojvodić to nisu bili, a odnos im je prikazan kao iskrena, a tragična ljubav.
3.5 ⭐️ Čoveku se obično dešava ono čega se najviše plaši. Jer to ne postoji nigde osim u njegovoj glavi. Onda izađe iz glave, uobliči se, izazove sudbinu i dođe. I to je dobro. Inače bi se čitava stvar pretvorila u rutinu. A navika je šta? Neka vrsta smrti.