"Knjiga ima krimi zaplet, ljubavnu priču, kritiku društva i sistema na lokalnom i globalnom planu, raspravu o identitetskim problemima, prikaz palanačkih mentaliteta, i sve to je dobro i smisleno organizovano, vješto složeno da bude uzbudljivo, da čitalac traga za odgovorima, ali i da sebi postavlja važna pitanja, da bude zaintrigiran, ali i dirnut, i da se par puta malo nasmije, iako je knjiga ozbiljna. Znači, sve je super, samo ne znam zašto me knjiga nije osvojila onoliko koliko je trebalo, sudeći po armiji oduševljenih kritičara i čitalaca.

Možda je to zato što ne volim kad priča u književnosti konekst crpi iz stvari o kojima svaki dan slušamo u vijestima. Dobro, to je stvar moje lične preferencije. Naravno da migrantska kriza i problemi Roma mogu biti predložak za dobar roman isto kao i bilo šta drugo.

Međutim, mislim da druga stvar koja mi smeta predstavlja nešto objektivnije ograničenje. Naime, pisac se kroz čitavu knjigu izražava isključivo kroz dijaloge i produžene monologe likova. Nema nikakvih komentara, opisa, nikakvih intervencija pripovjedača, sve što se u knjizi kaže, saznali smo od likova. Kad se tako piše, kad pisac progovara isključivo kroz likove, neizbježno je da oni dobiju nešto više mudrosti i elokvencije nego što im je potrebno da bi djelovali uvjerljivo. Pri tom, treba reći da pisac odlično barata govornim jezikom i njegovim transponovanjem u literaturu, gotovo se razmeće preciznom i odmjerenom upotrebom žargona, ali, eto, likovi su mu nešto pametniji, nego što bi smjeli biti.

Možda bi stvar bila uspješnija da je jedan lik na sebe preuzeo ulogu glasa pisca, ali toga nema. Istina je da dijaloška forma priči daje dinamiku, da se knjiga brzo čita, da nije dosadna, ali mislim da je malo sporog teksta rizik koji je pisac trebalo da preuzme."

"Romi. Ksenofobija. Rasizam. Trgovina ljudima. Okrutno višestruko ubistvo. Tragična ljubavna priča. Društvena kritika. Sve su to elementi romana „Ciganin, ali najljepši�� Kristiana Novaka, pa se ovako čini kao literarno kopile "Doma za vješanje", "Sjećanja na ubistvo" i "Traffica" uz dašak Boormanovog "Oslobađanja" ili Hillove "Južnjačke utjehe", što donekle i jeste, ali i nije.

Novak atmosferom američke južnjačke gotike uspješno prikazuje hrvatsko Međimurje, koje se čini prikladnim ekvivalentom močvara kojima suvereno vladaju Kajuni ili divljinama Georgije u kojima stranci nisu pretjerano dobrodošli, jer tamo vladaju drugačija pravila negoli van tog područja, te kroz četiri narativa, koja se isprepliću, pripovijeda priču o događaju koji se desio prije nekog vremena usput se koristeći elementima magijskog realizma sve u svrhu otkrivanja gorke istine iza svega.

Sama tematika „Ciganina�� je sjajna, teme su uvijek aktuelne, posebno sada, što ga u jednu ruku čini ziheraškim romanom napisanim da se poberu nagrade, što je na kraju i uspio, pa je teško reći da li je zaista pisan s namjerom da udara po emocijama ili da istraži nova područja balkanske književnosti. U svakom slučaju, zbog pristupa naraciji i odluke da cijelu priču ispriča kroz četiri naratora, jasno definirana što je za svaku pohvalu, kao transkript razgovora u kojem se oni obraćaju neimenovanom sugovorniku, osim u slučaju Sandija za kojeg znamo da se obraća Japici, roman gubi na emotivnoj težini koju je trebao imati, s obzirom na to kojim se temama bavi, mada je vjerovatno zamisao bila da se tako čitatelj/čitateljica više zapitaju o svemu, jer se ipak likovi obraćaju direktno njima.

Međutim, najveća mana romana jeste upravo taj tip naracije, jer izostaje dosta toga, a previše se kaže. Nekada treba ostaviti čitateljima mogućnost da sami dođu do nekih zaključaka, umjesto da im se trpaju nasilno u glavu. Također, teško je zamisliti pravi intervju ispričan na ovaj način, gdje sugovornik zna napamet i komentare i nadimke korisnika na YouTubeu ili pak cijele dijaloge ispričane na dijalektu. Jednostavno zvuči neuvjerljivo i na trenutke prilično zamarajuće. Ima tu još stvari koje škripe, prvenstveno upravo zbog odluke da se roman ispriča na način na koji je ispričan. Čak i Sandijev dio, koji je "najmesnatiji" previše odskače.

Ipak, Novak dobro piše, ima nekoliko jakih scena u romanu koje ostaju u sjećanju, ali sveukupan dojam jeste da je roman mogao i trebao biti jači. Ovako je cijeli potencijal i talenat, koji Novak nesumnjivo posjeduje, neiskorišten do kraja, ali se ne može sporiti kvaliteta romana."