"U biografiji autora Mladena Milinova navedeno je da je rođen u Beogradu.
Ne znam da li između njega i Bosne postoji neka veza, osim da mu je poslužila da napiše roman prepun predrasuda o Srbima iz Bosne, sve to, naravno, upakovano u fraze ''u ratu su svi radili svašta'', ali se zna ko su ratni zločinci, koji pri tome piju i psuju za sve pare.

Sve to ne bi bilo čudno da ''Š�ܳٲ��Ჹ'' nije osvojila nagradu za najbolji neobjavljeni roman u konkursu koji organizuje izdavačka kuća Booka, iako je glavni lik Mlađan nosilac misli da su sve bogomolje falusnog oblika (ovo se ponavlja tokom više od polovine romana), ''jebeš Jasenovac'' (u kontekstu toga da treba zaboraviti i gledati kako zaraditi), crkvena lica su lopovi koja samo traže pare, žal za bivšom Jugoslavijom i predratnim Sarajevom, sve sam stekao za djecu koja ne ispunjavaju moja očekivanja.

I ono malo pozitivnih trenutaka romana, ostalo je u sjenci manjka inspiracije, zbog čega savremeni pisci kopaju po ranama rata koji se završio prije 30 godina, i nadaju se da će ostati zapamćeni zbog isticanja krivice jedne strane, dok ušuškana u komforu neznanja i jeftinih stavova njihova ''slava'' nestane jednako brzo kako je i došla."

"Nisam pročitala jednu knjigu Srđana Srdića, pročitala sam četiti ili pet, bar četiri od pet su bile jako naporne.

Reći da ovu knjigu odlikuje dobar stil je u redu, reći da je odlikuje humor je skoro pa blasfemično (to sam pročitala u pogovoru, dozvolite mi da primetim da ova izdavačka kuća gaji tradiciju problematičnih pogovora).

Autor je bio pajtos sa čuvenim pokojnikom i time se na sva usta, to jest na 110 strana i koji red više bezočno hvali. Duh vremena koji ga je posetio kasni jedno 30 godina, najmanje (no sigurna sam da on to zna i da je sve ovo ironično kao i dosledna upotreba sintagme socijalne mreže). Da ja treba da dobijem NIN-ovu nagradu ili bilo koju nagradu ili da samo objavljujem knjigu u sopstvenoj izdavačkoj kući, potrudila bih se ta knjiga ne bude baš ovoliko neugledan predmet (aman, ljudi).

I da, Srdićev najbolji roman je Satori (nisam rekla da i on nije dosadan), mada bih ja volela da se on lepo sad kad dobije NIN-ovu nagradu što je izgleda cilj svakog ubogog srpskog pisca vrati kratkoj formi i prestane da smara.

Moglo je gore."

"4.5

Autorica Alena Mornštajnová mi je svojim romanom „Hana�� dala (za sada) najdraži roman smješten u razdoblje Drugog svjetskog rata.

Njezin roman „Tihe godine�� mi još uvijek „bježi��, ali zato sam od njezinog najnovijeg prevedenog romana „Studeni�� očekivala jako puno. Ne volim očekivanja i o radnji nisam htjela ništa znati kako si ih ne bih stvarala, ali ona divno piše i pripovijedanjem stvara opipljivu atmosferu pa nisam mogla sumnjati u kvalitetu.

Kao i kod „Hane��, trebalo mi je malo vremena da me knjiga „uzme��. Ovdje se to dogodilo kada nam počne pripovijedati drugi narator. Da, imamo dvije priče, odvojene godinama i imenima kako se ne bismo bunili i uz te se podatke jako lijepo plovi kroz njihove živote. Teške sudbine su i ovdje, ali bez obzira na to one su tu da bismo dobili likove s iskonskim i najdubljim svojim ja. Užitak je čitati i otkrivati što ih sve čeka.

Mogu reći da autorica ima umijeće pripovijedanja koje se na prvu čini vrlo jednostavno, i djeluje lako, ali mekoća, tempo i tok koji nam daje otkrivaju da je njezin stil sve samo ne običan. Kada nam priča Marie i kada nam priča Magdalena razlika je očita i tako jasna da sam imala točno takav osjećaj, da nam pripovijedaju dvije žene.

Mladi bračni par uhićen je zbog sudjelovanja u prosvjedima protiv režima. Djeca im ostaju bez roditelja; otac nestaje bez traga, a majka je osuđena na dvadesetogodišnju robiju. U drugoj priči imamo djevojčicu koja završava u domu za djecu, strogoj ustanovi zatvorenog tipa u kojoj se odgajaju novi komunistički kadrovi. Ništa nije temeljeno na istinitim događajima, a sve je toliko stvarno.

To su te sudbine koje im kroje živote. Kako? Predlažem da provjerite sami. Posebna je ovo knjiga i onima koji vole drame i obiteljske priče bit će poslastica. Meni je bila! I zapišite si i ostala njezina dva prevedena naslova ako ih već niste čitali jer ćete htjeti i tamo vidjeti što je Alena Mornštajnová pripremila.

„Mirne dane, koji se ne urezuju u sjećanje, najviše volim. Oni znače da je sve u redu.��"