ŷ������

Mustafa Mastur omiljeni je iranski suvremeni pisac. Osim kao spisatelj, u književnim krugovima svoje zemlje poznat je kao i prevoditelj djela Raymonda Carvera (“Katedrala��, “O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi��), velikog američkog pisca 20. stoljeća. Utjecaj Carverovog pisanja osjeća se i u stilu pisanju Mustafe Mastura �� prvo objavljeno djelo mu je upravo zbirka kratkih priča, forma koja je proslavila Carvera. Mastur nakon toga objavljuje roman “Poljubi Boga od mene��, dok je “Svinjska kost u leproznoj ruci�� napisana u formi novele.

Novela prati sudbine stanovnika jedne zgrade u Teheranu, glavnom gradu Irana. Njihovi životi nisu povezani, oni se susreću na hodnicima i u okolnim parkovima, ali nikad doista ne utječu na živote jedni drugih. Iza zidova stanova kriju se razne sudbine, razne sreće i nesreće.

Zašto je šaka jadnih nesretnika bačena u ovu ruševinu kad uopće nisu u stanju pojmiti je, shvatiti njenu veličinu?

Knjiga ima puno likova i ponekad ih je, osobito u početku, teško pratiti. Taj problem, ipak, brzo prodje. Autor je novelu podijelio u pet dijelova, s ravnomjernim izmjenama setova scena. Novelu započinje sporo i strpljivo, ali postepeno ubrzava ritam knjige, scene se miješaju, uvlače jedna u drugu te Mastur na kraju stapa sve priče u jedan potentan finalni segment. Taj stilski postupak uzbudljiv je, efekt je gotovo filmski. Filmske su i neke druge stvari �� scene, likovi i događaji opisani su kao da je u pitanju filmski scenarij. Lako se prepustiti ovoj noveli, sudbine karaktera su me od prve stranice uvukle u svoju melankoličnu čaroliju kao neki dobar film u Kinu Europa.

Sudbine ovih likova toliko su ljudske i razumljive, a duboki egzistencijalizam i ironija se provlače kroz sve pore ove knjige. Mikro i makro ideje izmjenjuju se, i na trenutke je teško utemeljiti što je tu božje, što vražje, a što ljudsko. Priče zapravo zrcale iransko društvo, i to onaj istinski Iran koji se skriva izmedju šiitski vodjene politike nakon revolucije 1979. godine te lica hrabrih ljudi koji su izašli na prosvjed protiv vlade 2009. godine.

Realnost Irana skriva se negdje izmedju te dvije krajnosti i tu stvarnost najbolje predstavljaju stanari zgrade iz ove naše novele. To su ljudi sa stvarnim problemima, stvarnim aspiracijama, stvarnim grijesima, stvarnim ljubavima, stvarnim radostima i stvarnim tragedijama. Gotovo da nema aspekta ovih priča koji lako ne bismo mogli preseliti u neku drugu zemlju i u neku drugu kulturu �� toliko su životne.

Što radite vi dolje? Vama govorim! Vama koji gmižete kao crvi. Što umišljate? Svi vi, od advokata i ministra do smećara i kuhara ili profesora! Svi ćete vi na kraju ostati sami! Šta god činili, šta god smislili, na kraju ćete ostati sami. Čujete li me? Pretvorit ćete se u nemoćne usmrdjele starce! Samo se osvrnite oko sebe. Osvrnite se i vidjet ćete kakav ste smrad posijali. Vidite li kakve besmislice činite? I kamo, k vragu, sad žurite? Kakvo zlo vam je ostalo da počinite? Zašto ste spustili glave i zagledali se u te pravougaonike i kvadrate pred sobom? Nesretnici! Nesretnici ste svakako, pa zašto da stvari učinite još gorima!

Osobno mi je teško ne usporediti doživljaj čitanja ove knjige s onim prilikom (relativno nedavnog) čitanja “O miševima i ljudima�� �� fantastične kratke priče Johna Steinbecka. Nevjerojatno je koliko toga spretan pisac može izreći u svega stotinjak (i manje) stranica. A stapajući ovaj dirljivi kolaž ljudskih sudbina u nezaboravnu cjelinu, Mastur je pokazao da se može usporediti i s najvećim piscima.

Na kraju krajeva, i Steinbeck i Carver bavili su se sudbinama malih, običnih ljudi, a ovo je knjiga o svakodnevnim Irancima koji samo traže sreću i smisao, svatko na svoj način. Ima li išta dirljivije od toga?

Originalni osvrt možete pročitati ovdje: