ŷ������

Murakami je dugo kombinirao ovu knjigu, pisao između pisanja drugih knjiga, kao neku svoju potrebu da najprije sebi, a onda i svojim čitateljima približi sve ono što ga je dovelo gdje sada je,ali i načine kako je to ostvario. Pritom Murakami ne dijeli savjete mladim piscima ili onima koji bi to htjeli biti, jer je kako sam kaže nepopravljivi individualist i uvijek sve radi prema onomu što sam osjeća, bez obzira na tuđa mišljenja. On piše o svom putu, svojim odabirima i bez puno uzročno posljedičnih pojašnjenja govori da je slijedio sebe, svoj osjećaj. Kad razmislim, ništa drugo i ne postoji istinski za svaku osobu, osim našeg osjećaja, jedino što je stvarno je taj osjećaj, sva tuđa mišljenja i kritike su samo prdež u vjetru, u odnosu na našu istinu. zanimljivo je kako Mukrakami smatra da za biti pisac romana uopće nije potrebno biti oštrouman, kao recimo u točno definiranim tehničkim strukama, već treba biti dovoljno spor kako bi stigao sve promotriti bez osuđivanja, biti oko koje ima pogled sa svih strana.
Zanimljiv je opis načina kako Murakami piše romane, njegovi rituali i discipliniranost, a meni se sviđa kako je njegova žena taj prvi i glavni korektiv njegovih romana. On nju ovdje spominje, ali možda i nedovoljno, čini mi se da je ona taj sigurni stup kada on zapetljan u maštu odluta, razumno mu ukaže na sve stvari koje bi mogao popraviti ili urediti.
Murakami najviše cijeni svoje čitatelje i njihove utiske na njegove knjige, ali ne piše radi njih, već kako sam kaže radi sebe, to je jednostavno njegova potreba. Iako se u nekim dijelovima čini neiskren i nerazumljiv poput opisa da je zaboravio na roman koji je napisao, ili da je skroz isključio iz pamćenja neke stvari, valjda je i to moguće. Murakami ne crpi snagu pisanja iz sjećanja poput nekih pisaca, nego namaštava likove i svijet pa je očito njegova potreba da ostane "prazan" iskrena, dok pisci koji su opterećeni svojim osobnim doživljajima potaknuti da se "isprazne" preko pisanja.
Murakami u jednom dijelu kaže ,citiram "Nikako da na miru predahnem (kada ovako pogledam unazad, sve mi se čini da je upravo to "nikako da na miru predahnem" lajtmotiv mog života.". Posljednja pjesma koju je napisao Ivo Andrić 1973. ima naziv "Ni bogova ni molitava". Ide ovako:
Ni bogova ni molitava!
Pa ipak biva ponekad da čujem
Nešto kao molitven šapat u sebi.

To se javlja moja stara i večno živa želja
Javlja odnekud iz dubina
I tihim glasom traži malo mesta
U nekom od beskrajnih vrtova rajskih,
Gde bih najposle našao ono
Što sam oduvek uzalud tražio ovde:
Širinu i prostranstvo, otvoren vidik,
Malo slobodna daha.

Zanimljivo je kako piscima, iako su jedna od najosamljenijih bića na svijetu, uvijek nedostaje daha i samoće. Valjda nam nikad dosta onoga što nam predstavlja sve.