ŷ������

Jest, jest. Došli su posljednji dani, ustaće narod na narod, carstvo na carstvo, nastaće propast svijeta.

Često imućniji ljudi, da ne kažem aristokrate, kad se već govori o ovom romanu - žive životom koji poprište svog postojanja nalaze u letargičnosti i unutrašnjem spokojnom uzbuđenju. Nepokretnost, nadražaji izazvani dremežom i apatijom predstavljaju učestalu sliku njihovog, pa i života glavnog junaka ove knjige. Sve to predstavlja metaforu kraha feudalnog sistema. Sopstvena zapuštenost generiše zapuštenost imanja u vidu nakupljenog blata, pukotina, vlage i sličnog. Život Ilje Iljiča je prije svega unutrašnje, duševne prirode, poput šume u kojoj sve divlja, dok je spolja statična. Njegova volja je paralizovana za sve ono što dolazi spolja dok mu pričinjava zadovoljstvo za sve ono iznutra. On se kanio da započne novi život bez obzira na njegovo stanje i okolini u kojoj se nalazi. Sanjao je o slici svoje budućnosti, ali kako su godine prolazile djelići te slike su počeli blijediti; svaki put se nalazio novi razlog za popravljanje ili izmjenjivanje te slike. Gončarov zapaža sljedeće: ,,Rus i danas, kad ga okružava ozbiljna stvarnost u kojoj nema izmišljotine, voli vjerovati primamljivim gatkama iz starine, i može biti neće se još dugo otresti tog vjerovanja.�� Sva lijenost i tromost koja je neminovno sklona entropiji, iziskuje žrtvu koja će joj titrati. Gončarov ovdje pruža lakonski humor i ironiju, jer i nepokretnog i žrtvu na kraju čeka ista svijeća. On ne pravi veliki raskorak između tromog i žrtve, naprotiv, žrtva je u obmani, ubijeđena da ne postoji drugačije. Pojavljivaće se likovi koji će pokušati da izliječe Oblomovštinu, kao što su Štolc čije njemačko porijeklo predstavlja karakternu distinkciju, i Olga Sergejevna koja ljubavlju svojom pokušava da probudi i pokrene Oblomovljev život. Međutim, Oblomova više podstiču raspoloženja, nego događaji. Krevet će biti jedno idealno mjesto za takva raspoloženja.