ŷ������

Apatija, ataraksija, lice kao nepomična nasmiješena maska. Šta se odvija iza maske, naša je stvar.

Grk Zorba je jedan ljubopitljiv i lepršav roman. Mogu misliti na šta bi to ličilo da je ovaj roman danas objavljen. Nevladine organizacije i borici za ženska prava bi bili u prvim redovima noseći samo njima znane transparente, a ovi koji vode čitavu histeriju oko Rusije bi bili u drugim redovima. Aleksis bi postao novi Jozef K. Roman je objavljen 1956. godine, neposredno pred piščevu smrt i baca svjetlo na jednu smjelu i nesvakodnevnu pustolovinu na Kritu. Plaže Krita opasane krečnjačkim stijenama i klifovima u kojima ribe, ošamućene olujom i pritajene duboko u mirnim vodama strpljivo čekaju da se žamor svijeta iznad njih, pretvori u mir. Pećine Krita koje pod Rimljanima postadoše grobnice i crkve koje su pored fresaka, ispunjene herojima iz ratova protiv turskih osvajača. Aleksis Zorba je došao na ovakvo mjesto da bi živio među običnim ljudima, radnicima, seljacima “daleko od biološke klase moljaca.�� Ovdje se pisac malo našalio, govoreći kako mu ni malo ne prija da ga neko naziva po tom “bijednom�� insektu.

Ne znam da li sam se susretao s nekim piscem koji istovremeno s jedne strane, nemilosrdno i oštro, a s druge strane, tako ljubazno i s jednim pijetetom piše o ženama da se to pravovremeno stapa u jednu emotivnu simfoniju. Roman odiše misaonim manirima ali ne onim pukim i komplikovanim metafizičkim silogizmima već lišenim svega suvišnog. Pisac izražava suštinu najprostijim sredstvima. Na trenutak čitalac može da pomisli da je Kazancakis u nekim svojim deliričnim snovima. A, on je zapravo samo tragač, turista, nikako putnik, koji pod uticajem Svetog pisma i budističkih spisa ispušta asocijativne impulse, onoliko koliko mu to dozvoljavaju njegova životna i intelektualna razina. Njegov humor je kadar da pronađe neki narogušeni, odurni kutak u nama i da ga snažno oraspoloži, dajući mu neke neopisive boje.