ŷ������

Ovo je druga knjiga od Maraija koju sam pročitala i slobodno mogu reći da mi se stvarno sviđa kako piše i kako osmišlja svoje priče. Oduševljena sam kako se odlično Marai uneo u glavni ženski lik i ispričao priču iz ženske perspektive. Ester je već u petoj deceniji svog života i jednog dana dobija telegram da se vraća Lajos, čovek koga je volela celog života, ali se on oženio njenom sestrom, čovek koji je opisan kao lažov, ali toliko šarmantan da mu svi to praštaju i svejedno mu daju sve što poželi.
“Ne znam kakve još namjere ima Bog sa mnom. No prije nego što umrem, želim zapisati događaje koji su se zbili onoga dana kada je Lajos posljednji put bio kod mene i opljačkao me do kraja. Pa ipak odgađam to već tri godine. Sada mi se čini kao da me neki glas, protiv kojega se ne mogu braniti, požuruje da, napokon, zabilježim sve što se dogodilo toga dana, kao i sve što znam o Lajosu jer mi je to obveza, a nije mi preostalo ni mnogo vremena. Takvi su glasovi uvijek surovi i jasni. Zato ću ih, u ime Boga, i poslušati.��
��...više se uopće nisam bojala Lajosa. Možemo se bojati nekoga koga volimo ili preziremo, nekoga tko je jako dobar, jako okrutan ili istinski podao prema nama. Međutim Lajos prema meni nikada nije bio zao; istina, nije bio ni dobar u smislu kako se riječ dobrota tumači u udžbenicima. A je li bio podao? Nikada ga nisam doživljavala takvim. Istina, lagao je, no lagao je vedro i prirodno kao kad vjetar puše. Znao je lagati nevjerojatno spremno i radosno. Meni je, primjerice, lagao da me voli, da voli samo mene
I počinje ispovest, uz sećanja na mladost i sve što se desilo pre dvadeset godina... Divna proza, priča o izdaji, sećanje na teška vremena i preokrete sudbine.
“Čovjek živi i dograđuje, popravlja, podiže, katkada i pokvari svoj život, no s vremenom će uočiti da je cjelina, koja se naposljetku posložila upravo od tih grešaka i slučajnosti, zapravo neponovljiva. Lajos tu više ništa ne može. Kada netko izroni iz prošlosti i sentimentalnim glasom najavi da želi »sve« srediti, možemo ga samo žaliti i nasmijati se njegovoj namjeri, jer je vrijeme ionako sve »sredilo« i to na onaj čudnovati način na koji se ta stvar jedino može provesti. ��