欧宝娱乐

“To bi bilo ono gdje se ne usudim i膰i. A ovdje sam bio mnogo puta ranije. To je kao... bezdan. Ono 拧to shva膰am, 拧to osje膰am, vidi拧, jest ako jednom upadnem unutra, morat 膰u prihvatiti da sam ni拧ta, tako nekako zauvijek negirati samoga sebe, zaboraviti se, i sve ono 拧to bih ja jednom mogao biti, kao bih morao odre膰i se 拧irina vlastite du拧e i zraka kojeg di拧em, ikakvog smislenog postojanja... dokle napokon, ne bi ni bilo onoga tko sve to 膷ini; radije prazno neko, nebitno ni拧tavilo...鈥�
鈥淎 kakvo je onda ovo gdje smo sada, ovo gore, gdje puzamo po krhkom pokrovu vje膷ite provalije...?鈥�
鈥淭o bi bio nesporazum. 沤ivot, je li, 啪ivjeti... to je nesporazum.鈥�
No te rije膷i zvu膷ale su isto tako strane, kao tu膽e, kanda se cijela ova konverzacija vodila izme膽u dva sasvim druga膷ija bi膰a no 拧to su bila dijelom moje memorije, neke dvije izmi拧ljene travestije, kojih se, priznajem, dijelom bojim i sam, dapa膷e, koje ba拧 u toj varijaciji sada govore:
鈥淏ojim se te rupe.鈥�, i to 膷ujem od vlastita glasa. 鈥淏ojim se jer ako dopustim da me ona uzme, ako se predam namjerno ili slu膷ajno, vi拧e nikada mi ne膰e biti mogu膰e van, ja se vi拧e nikada ne膰u vratiti. To je moja jedina mogu膰a odluka kojoj mogu dati kvalitet finalnosti... A nekada mi do膽e da upadnem. Zbog tog dolazim tu; zato sam i bio ovdje mnogo puta ranije. Do膽e mi da sko膷im, ja se pojavim na rubu, a onda smrznut, ne djeluju膰i gledam u bezdan, ovladan... i sve to traje dok se polako na kraju ne povu膷em u sram. A vidi拧, za mene, stvarnost je kvalitet ni膷ega; iako je unutra moja negacija, kad bih upao, istodobno je tamo takore膰i jedini garant mene...”
― Ivan Baran, Veliki pad