欧宝娱乐

“Jer sve膽er sam prisiljen pripovijedati premda pam膰enja nemam do istrte 拧ake isprekidanih iluzija koje mogu, no ne moraju biti od onoga 拧to se zaista dogodilo; to je izjava bezdanu, predstavka predstavi koju sam vi拧e 啪ivota nazivao stvarnom, vjerovao tomu, sebi, 膷ulima svojim podavaju膰i se sasma pastelnosjajnom, 拧arenom, razigranom taktu vizija prijelomnih, gomilu glasova 膰utim, govor, smijeh, netko iz petnih 啪ila vri拧ti u mrak!... pobuna.
Pobuna pred besmislom vjekovje膷nim i sad me tjera拧 da se sje膰am svega ali se i sje膰am svega savr拧eno tebi unato膷, mene zanosi kao smet obilni, pr拧tavo razasut dre膷avim sanjama i ja se potapam, nestajem, zaista to nema mene pred mrakom ali ga osmatram straha ne poznavaju膰i - ja te gledam, cjelovit niz 啪ivota jedini svjedok tebe i ma koliko vagao, zbroj sam 啪ivotnoga samo ja jednoli膷an, dokle ti pak puki si mrak. Spominjem se postojanja, ono je suro, bezimeno, ne sje膰am se tko sam bio ali ljudi su oko me raznobojni; baktanje potpetica i gromor 啪eljeznice, cili膷u metalno zvonca u klokotu lijevaju膰e ki拧e po uspljuskanim 拧inama, uzduh mokre odje膰e, znoja, zbijen sam u vru膰oj svjetini rasvijetljenoj lampama potitravaju膰im po prljavobijelim zidovima i pote膰i se pose啪em za ljudima, probijam se kroz njih, gluh za rije膷i, opaske, potihe psovke: 鈥淜ud 膰e拧? Kud
se gura拧 doboga?鈥�
Besprizorna pojava, prnjava, vonja ustajalo, ona skutrena iskrivljeno hoda zvjeraju膰i tjeskobnim o膷ima preko tvrdih lica, stepenica, betona 拧to proviruje me膽u polomljenim plo膷ama i takva ide kao da 啪uri, tra啪i ne拧to jurcaju膰i prenagljeno; eno je odmi膷e, tu zastajkuje, osvr膰e se usop膰ena pa se sjati zatim natrag u gomilu. 膶uje se mrmljanje, molba, pri svemu jedan nezdravi zanos zaparen izmo啪deno拧膰u te jadnik zaista ne zna 拧to govori no ho膰e ne拧to, raspituje se, grabi ljude za kapute, obra膰a im se ne膷ujan u halabuci.
鈥淭a 拧to je? Gospodine, 拧to trebate?鈥�
Ali bi nesretnik nestao, ve膰 nezainteresiran nezgrapno od拧epao kao da se nijedna rije膷 nije izgovorila, nekako obuzet, opijen se provla膷i kraju terminala, polazi stepenicama, d啪andrljiv mu, predo膷ivo pometen 拧krgut opa啪amo: 鈥淛a vam tra啪im... znate, ako smijem re膰i, da, tra啪im, ovaj... ja vam tra啪im 膷ovjeka. 膶ovjeka tra啪im. Tra啪im drugoga 膷ovjeka, jeste li ga vidjeli? Budite ljubazni, samo da pro膽em, molim, hvala... Nego zaista, 膷ovjek, vi ne znate gdje bih mogao na膰i jo拧 jednog 膷ovjeka, avaj...?鈥�
鈥淣o ja vam to ne znam gospodine, mogu膰e ako se raspitate u ulici B...鈥� i opet graja, 啪agor, trvenje tkanine zatisnutih ljudi uz pi拧tanje sporadi膷no, odjeke 拧tektave drvene i metalne, koraci nebrojeni iscrpljuju膰e preplavljuju (gospodine!...) 膷ula, uop膰e ne razumijem ni膷ije rije膷i niti znam obra膰a li se meni uop膰e tko ali sam izgubljen, ustvari potresen, potkradan od samoga sebe se osje膰am do toga stupnja (膷ujete li me, gospodine!...) da sam sve manje zapravo siguran da sam ja ono 拧to mislim da jesam -
prepu拧tamo se maniji, osjetim; da sam ja ultimativno ja, vlastit, a uz pitanje vlasnosti ovdje je i ono granica, gdje je kraj toga ja, otkud ba拧 sada moj kraj i kad je po膷eo, tako naprasno, neo膷ekivano, ne膷ovje膷no...
鈥�... ta 膷ujete li me...!鈥�
Osvr膰em se sa stepeni拧ta. Pogledam dolje u gomilu. Neka osoba probija se prema meni. Izranja iz ljudi, nestaje me膽u njima, opet se pojavljuje.
鈥溎寀jete li me! Molim vas, ja inzistiram na va拧oj smirenosti!鈥�
鈥淢辞濒颈尘?&谤诲辩耻辞;
― Ivan Baran, Veliki pad