ŷ������

“Jedino šačica čudaka, usamljenih, sličnih nekadašnjim vitezovima, traži idealnu državu, gde vladaju mir, pravda i sreća. Oni ne priznaju da je vreme krug i da treba čekati da se vrati sve što je jednom bilo, pa i Zlatno carstvo; ne priznaju da je ovo doba Kali Juge, boginje sveopšte propasti i razaranja; u tome je njihova nada i njihova hrabrost.”
― Stevan Pešić, Katmandu

“Standardizacija jezika od strane ���ž������ i njenih institucija nasilan je proces koji služi programu izgradnje ���ž������ i nacije (nation-building), i koji se onda nameće cijelom narodu.”
― Rada Iveković, POLITIKE PREVOĐENJA / Exercices de partage

“... Imao sam vremena biti na dnu. I upoznati č�DZ�����a koliko mogu u kukavelji, kad je razoružan, kad je vraćen na ljudsko, i otkrilo mi se shvaćanje da je bijeda zapravo agens, neka sirova prilika za uzdizanje ili spuštanje, čisto jedno stepenište prema iznad-ustaljenom, iznad-vrijednom isto, kao posredstvo nečega osnovnog, uzvišenog, novostarog... a tu se malodušnik nužno vraća do beštije, no i bijednik se ovdje katkad uzdigne do nadljudskog.��
Sve izgovoreno literat je iznio ne mnogo glasnije od šapta, nekako bezizražajno, blisko sugovorniku, tako da fluidno spajane riječi ustvari tu nisu imale funkciju kako bi nešto kazale, radije su povezivale dvije individue na razini manje dohvatljivoj riječima - tek je maršal tiho zapitao: “Čovjek kakav jest?...�� i dozvolio literatu da nastavi:
“Kakav jest i kakav može biti.��, Zanrev preuzme. “Kakav jest, č�DZ����� je komforna životinja, posve očigledno, ona nije pitoma, nego samo sita, ona spava, docilna je, ne grize, u civilizaciji, dio je društva, društvena je, čita novine, pozdravlja susjede, naizgled čak i stvara... ali poljuljaj joj komfor, a nje očas eto bezumlju, kao refleksno, nasušno, odmah joj se nutrinom draži agresivna ljubav prema sebi, divlja i pasja neobzirnost prema tuđoj krvavoj sudbini, a da preživi, drugoga će rado i pojesti; zamišljam �������Dz����������Ծ���a, koji ne diže glas pred tuđom patnjom, koji ju prihvaća pa i slavi ako će to biti cijena njegova vlastita komfora, to je primitivan i č�DZ����� na prodaju, da sutra kanibalizam postane norma, koliki bi već naši sugrađani skinuli kravate i stali u redove pred sirove ljudske lešine, otimali se oko njih, prepirali se oko ljudskoga mesa? I među kanibalima bili bi malograđani, stalno u strahu da će im netko nešto oteti, zvjerstvo, dakle, kao funkcija komfora, čak ne na razini zla, već toj niskoj, besadržajnoj, beskorisnoj... a kojoj, čini mi se, sam ipak pronašao natruhu protuteže - stvarno rijetki, a veliki, bijednici koji su bijednici bili oduvijek, ona sirotinja koja daje i kad nema ništa, koja ne traži, ne otima se, koja šuti i tavori, ona možda ne razumije, možda ne sluti, ne obuhvaća, ali svojim postojanjem ona opravdava č�DZ�����a.”
― Ivan Baran, Veliki pad