ŷ������

“U malenom kiosku koji je napravljen doslovno od dasaka i pripijen uz visoko stablo eukaliptusa prodavačica nudi bonove za mobitel, slatkiše i sokove. Kupiti bezalkoholno piće u staklenoj boci za ovu je djecu poklon koji si mogu priuštiti možda jednom godišnje. S bombonima je nešto lakše, ali toliko dozirano da vas stegne u grlu. U malenom kiosku koji izgleda kao poljski zahod našle su se samo dvije vrećice bombona pa me začudilo kako nemaju zalihe kad toliko djece prolazi pored njih i to svakodnevno.

"Prodajemo ih po komadu." - reče tinejdžerica iz kioska.”
― Hrvoje Ivančić, Iza Mjesečevih planina

“Ni sljedeći dani nisu mi pružili puno olakšanja. Čim se saznalo da krećem u Kongo, javio mi se poznanik sa sljedećom porukom:

Imaš li neki viši smisao (objave, lova, čitanost) ili čisto ideš poginuti zakurac?

"Dobro ti je rek'o" - prokomentirao je Miro dok smo se vraćali natrag u Zagreb.”
― Hrvoje Ivančić, Iza Mjesečevih planina

“Kavulivwa kaže da su nevladine udruge ljude navikle na konstantno davanje. Odnosno, bijelac je onaj koji ima i daje novac. Kad takva udruga dođe i pokrene, primjerice, tečaj informatike, oni ljudima plate i prijevoz i obrok, ali i džeparac iz svojeg budžeta. Takvih je udruga nebrojeno mnogo i one jedan dio dakako daju polaznicima, ali dobar dio odlazi na administraciju i na lagodan život samih organizatora. Oni su tek jedna vrsta termita koja nagriza ogromno tijelo što se naziva državom Kongo. Štoviše, Demokratskom Republikom Kongo, koja je u naravi leno koje se po potrebi daje i iznajmljuje, dok su riječi demokratska i republika tek ures neutemeljen u stvarnosti.”
― Hrvoje Ivančić, Iza Mjesečevih planina