ŷ������

“Govorio je-
"kad je dobra trećina Bošnjaka prišla Islamu i turkušama, uljegli su u sastav ogromnog bića koje se, mlado i horno, još propinjalo i širilo noge i ruke na sve strane. Žive energije tekle su kroz vojsku i upravu i Šerijat i nauke, dajući tom ogromnom biću sebe i svoju svježinu, a očekujući od njega dio njegove slave i moći. Prema potrebama te bošnjačke gladi za slavom i sjajem, ravnali su se i porodica i pravda čak. Svetinje su brzo prilagođavane potrebama trenutaka, i od okamenjenih pravila postajala je živa strašna snaga koja je zakucala hrišćanskoj Evropi sjekirom u vrata.
Eee, ali sve što raste i dozrijeva, ima i svoju nizbrdicu i kraj. Još prije Beča, tursko carstvo je počelo da se topi. Beč je samo otkrio svijetu dokle se u turćijatu stiglo. Taj svijet je krenuo da Stambolu ubrza raspadanje, da ga batinom i vatrom dokusuri. Samo glupi podanici i uobraženi dvorjani ne znaju za silu Njemačke, Francuske, pa Austrije, pa Šveda, pa Moskova, pa Ingleske, pa Nizozemske, pa Španije, pa... eej, koliko i kakvih država i vojski brusi mačeve za turske vratove. Ee, sad, a šta Bosna, in diesem Moment? to jest, u ovom trenutku?
Od Kara Mustafa-pašinog poraza pod Bečom i izgibije mnogih Bošnjaka pod bečkim zidinama, Bosna je razorenim naseljima i mrtvim glavama poplaćala mnoge račune Stambola, dala nakićen koporan, dobila krvav i otrcan rukav. Bošnjaci polahko dolaze pameti. A pošto vide da od stambolske uprave nemaju čemu da se nadaju, bježe u rod, u kuću. Kad je jedno carstvo na početku silaska, onda se u njemu neki dijelovi zatvaraju i tvrdnu kao u biljaka cvatovi pred mrak ili oluju. Mi ćemo se zatvoriti. Samo tako ćemo se othrvati. Braćo, sve rjeđe ćemo se rastajati, a sve duže živjeti jedan uz drugog i to na sve tješnjem prostoru. Moraćemo utvrđivati kuću, jer dolazi dugo doba odbrane. Samo će jaki, brojni i bogati izdržati. Ostalima će se za dva koljena gubiti i ime i trag. Potrebni su nam prije svega red, zapt, savršena poslušnost, eine strenge Diszipline, a u takvim prilikama samo jedan čovjek može biti gospodar. E u ovoj kući to sam ja.”
― Derviš Sušić, Nevakat