ŷ������

“Ve sporu se stává vítězem jen jeden, zpravidla ten silnější, ovšem ten, kdo opravdu ví, přináší ��í��ě�����ٱ�í tisícům ostatních.”
― Anastasia Novych, AllatRa

“Ne mogu se sjetiti kad je došao mrak, niti mi se čini da je pitanje podložno vremenu jer sve stoji otkako razumijem neodređenost mojih granica mogućnošću. Nije pitanje mogućnosti nego htijenja, a ja se prepoznajem inertnim, stojećim kao neuzburkana voda u noći bez ijednog ruba i osmatram nebo u svojoj ulozi vječne vode, dokle ono počiva na meni.
Dvije vječnosti su tu, jedna je kraj druge, one vode raspravu.
“Znači tako.��
“Ali morali smo početi od preludija. Dubokosmislena vigilija, a ovo jest odistinski forma pak i preduboka značenja, značajna praizvora izrazom potekla, izražajno je razastrta jer dolazi od volje, mi nismo mogli drugačije nego dozvoliti joj predstaviti se. Molim vas, zato, inzistiram na vašoj smirenosti pa se zajedno tako umireni, mirotvorni, ljudski sa vaše strane - i sporimo.��
“A na čemu doduše može ustrajati jedan čovjek, tako pretvrdo ograničen, drobljen već i vremenom, svakog nadahnuća sužena do bezumlja... usto samoživ, bezvoljno nespreman na novo.��
Sasušena je prašnjava trava pucketava pod hodom mojih bosih stopala, ožilavljenih, obojanih zaprašenim tracima zagasite krvi, a oko me smiraj na obrdalju jedne kotline udaljenih planina i ja polako ćutim po svome tijelu smet zahladice. Malo pak dalje, Atra, taj koji prije svega lovi uz ljude; niz leđa mu se cijedi veliki komad ubijene lovine, polagano mu kaplje po bedrima, kamenju, po usplesanu busju svečera ozlaćenom i sve je odlakavljeno i ljepljivo, kao nestvarno u opojnoj snolikosti, a sasvim mirno u čovječnu prisustvu dvije veoma iscrpljene prilike.”
― Ivan Baran, Veliki pad