ŷ������

“Krenuvši na ovo putovanje bio sam čovjek potpuno urušene vjere u ljude. Živio sam u okruženju koje me je sustavno gazilo, uvjeravalo da ne vrijedim takav kakav jesam, da moram postati netko drugi da bih bio dovoljno dobar, u okruženju u kojem sam uvijek bio drugi, manje vrijedan, onaj koji ne zaslužuje. A takav nam je i svijet. Suvremeno nas društvo uvjerava da vrijedimo onoliko koliko zarađujemo, koliko posjedujemo, kako smo sposobni izgraditi carstvo na muci drugih, koliko smo sposobni prodati se, zadiviti druge i pružiti usluge i znanja koja se mogu prodati i unovčiti. Tko se tu ne uklapa, tomu se dobro ne piše”
― Nikola Horvat, Baring Epitaph: Story from Pacific Crest Trail

“Svaki sistem vrijednosti ima svoja pravila, a svaki izostanak pravila u životu jedne osobe ili zajednice ukazuje na izostanak vrijednosti u koje vjeruju ili ako ih i imaju, onda ne vjeruju u njih dovoljno da bi formirali jasna pravila koja će podržavati ono u šta vjeruju.”
― Aida Tule, Arhitektura duše

“Težina, �Գ�ž�ԴDz��� i vrijednost tri su međusobno povezana pojma: teško je samo ono što je neophodno, samo ono što je teško ima vrijednost.
To se uvjerenje rodilo iz Beethovenove glazbe, pa iako je moguće (čak vjerojatno) da su za njega odgovorni više Beethovenovi izdavači nego sam kompozitor, danas ga dijelimo manje-više svi. Veličina čovjeka za nas je u tome što nosi svoju sudbinu kao što Atlas nosi na ramenima nebeski svod. Beethovenov junak je dizač metaforičkih tereta.”
― Milan Kundera

“Neću reći odakle sam pošao, a i to samo zato što me je izreći stvar savršeno stid, tek želim obaznati - možda sjetilno, ali prekrajajući svaki obris dotadašnje gnosije, prolazeći tminom te trivijalne noći, ja sam otkrio da želim drugačije. Naposljetku - totalno - drugačije i prozaičnosti u rasplamsaju ambicije nije mogao nego doći kraj, a to jest ambicija, premda pejorativ, samo tako ustati, poći, potražiti točku osobne promjene, bez stvarnog obzira na cijenu i logiku, istodobno smiješno hladan od vjere da se traganjem išta uopće može pronaći, recimo je to kulmen snažnih težnji, a koje će zakipjeti skoro uvijek kad se osoba samovoljno ostracizira na dovoljno mnogo trenutaka jer tu dolazi do intrikacije, naprsnuća namisli, pa i ako smo mislili ne baviti se pojednostavljenim shvaćanjem stvarnosti već sviknuti se na ideje svjetine, susrest ćemo se - a to je nešto mnogo jače od nas - sa samopobunom, sa ultimativnom potrebom spaljivanja starih vrijednosti.”
― Ivan Baran, Veliki pad