ŷ������

“Doista, neka samo procuri prva rakija, netko će se već, obično kod neke ruševine obrasle kupinom, na pustom križanju, u ponoć, pod hladnom srebrenom svjetlosti mjeseca susresti s nekom bijelom sablasti.
„Kad u neka doba��, reče očevidac strašnim glasom, „vukodlak!��
„Ivanka, vodi dicu leć!��
„Nemoj, ćaća, pusti da i ja čujen!��

U studenim jesenskim noćima vukodlaci zavijaju na seoskim krovovima, vampiri bešumno lete po golim stablima, vještice pretvaraju mlijeko u krv, a samoubojice iz bunara cvile da im platiš zadušnicu. Čudovišta izranjaju iz sjenovitih uglova i kruže pustim sokacima, nekome obijesno kucnu na zamagljen kuhinjski prozor, a drugome ukradu pršut ili kakav komad alata iz garaže��

Moj brat i ja ove subote pečemo rakiju. Kuhamo ocijeđeni mošt, dok kiša sitno kucka po limenoj strehi. Stisnuli smo se oko kotla, vrućina nam na licima, a studen po leđima, pa pripovijedamo o političkim prilikama u zemlji i šire.

Nevolja je velika. Europska će nam zajednica, vrag je odnio, zabraniti ovo veselje. Pod plavom zastavom sa žutim zvijezdama nema, kažu, domaće rakije, nego nesretni narod loče samo industrijske otrove. Tako vam je to. Kad god mali čovjek ima neku sitnu radost, vlast mu je, bez nekakva jasna razloga, tek tako, sadistički, ukine. A što njima u Bruxellesu smeta naša lozovača od četrdeset pet gradi? Mi je napravimo, mi popijemo i za tri dana više ni ne pamtimo da smo je imali. Ne pamtimo kad popijemo, za pravo reći, štošta toga, ali dobro, nije u tome stvar, nego, recite po duši, sedamdeset litara, kao da je to neka količina. Pa ja bih još u osnovnoj školi, u trećem razredu, na velikom odmoru, za marendu, maznuo po pola litre.
„Tomiću, opet si pio��, kaže učiteljica prijekorno.
„Ti, kurvo, šuti��, odgovorim joj ja pospano dižući glavu s klupe.”
― Ante Tomić Građanin pokorni