ŷ������

Najviše volim slušati klasični rock od 1965. do 1975. godine i to britanske bendove koji su napravili revoluciju i ponovno "izmislili" blues rock. Clapton je tu bio bitan igrač, a i jedan je od najboljih gitarista svih vremena. Nisam ga puno slušao, ali volim Cream i odličan mi je John Mayallov album Blues Breakers na kojem je svirao. Mislio sam da ću ga poželjeti više slušati dok budem čitao ovu autobiografiju - većinom tako bude kada čitam o nekom bendu ili glazbeniku - ali on piše tako suhoparno i ravnodušno da mi se činilo da čitam o nečijoj kolekciji poštanskih markica, a ne o zanimljivoj glazbi.

Općenito je reportažni stil pisanja i to dosta loš, pa mi se čini da je ovo stvarno napisao sam bez pomoći neimenovanog profesionalnog pisca. Ta neispoliranost proze i sirovost čak daje i neku draž - pogotovu kada se ne štedi i ide u detalje u opisu svog problema s alkoholom koji ga je pratio gotovo cijeli život. U poznim godinama kada se više nije mogao nositi s problemom ovisnosti pronašao je Boga. Sad je mirniji, ne muči ga više krivnja, konačno može živjeti sa samim sobom i stvarima koje je napravio pod uticajem raznih opijata.

Ova knjiga je nekakva njegova poduža ispovijest i čini mi se da je to jedini razlog zašto ju je napisao, ne da bi nekom novom približio svoju glazbu ili da bi se prikazao u boljem svjetlu. Što je i pošteno te se slaže s njegovom glazbenom filozofijom; unatoč eksperimentiranju i virtuoznosti, on je oduvijek želio svirati samo sirovi izvorni blues.

Nisam nešto posebno uživao u čitanju ove autobiografije niti sam saznao nešto novo o Claptonu što bi me zanimalo, ali fanovima bi ovo moglo biti zanimljivije jer je, kako rekoh, ovo izvorni Clapton.