ŷ������

“Svakoga dana pronalazio bi po koju zaboravljenu Uninu stvarčicu, iz koje bi ga nasmešeno gledale njene srneće oči. Kada je jedanput istresao madrac, pronašao je tri ukosnice, napukli češalj sa srebrnim zvezdama, četvrt čokolade punjene kokosom i do pola popušenu kutiju "Marlboroa". U kupatilu je otkrio ljubičasti ruž za usne i vatu. Fetišista! Je li to sve što ostaje posle ljubavi? I šta, uopšte, ostaje posle nje? Telefonski broj koji lagano bledi u pamćenju? Čaše sa ugraviranim monogramima ukradene u "Esplanadi". Posle ljubavi ostaje običaj da se belo vino sipa u te dve čaše, i da crte budu na istoj visini. Posle ljubavi ostaje jedan sto u kafani kod znaka "?" i začuđeni pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima. Posle ljubavi ostaje rečenica: "Divno izgledaš, nisi se ništa promenila..." I: "Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona." I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali ostaju posle ljubavi. Posle ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali posle ljubavi. Ostaju tajni znaci, ljubavne šifre: "Ako me voliš, započni sutrašnje predavanje sa tri reči koje će imati početna slova mog imena..." Ušao je u amfiteatar i kazao: "U našoj avangardi..." Poslala mu je poljubac. Posle ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići. Klak - spuštena slušalica kada se javi tuđi glas. Hiljadu i jedna laž. Posle ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi: "Ja ću prva u kupatilo!" - i pitanje: "Zar nećemo zajedno?" Ovaj put, ne. Posle ljubavi ostaju saučesnici: čuvari tajni koje više nisu nikakve tajne. Posle ljubavi ostaje laka uznemirenost kad u prolazu udahnem "Cabochard" na nekoj nepoznatoj, crnomanjastoj devojci. Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve cigarete, istovremeno, mada nema nikog u blizini. Fotografije snimljene u automatu, taksisti koji nas nikada nisu voleli ( "Hvala što ne pušite!" - a pušili smo), i cvećarke koje jesu. Posle ljubavi ostaje povređena sujeta. Metalni ukus promašenosti na usnama. Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene. Posle ljubavi, ne ostaje ništa. Sranje...”
― Momo Kapor, Una

“Ja uopšte mislim da najčudniji ljudi izgledaju vrlo konvencionalno, vrlo
standardno. Jer čovek koji je zaista čudan iznutra, onaj koji je u dubokom
nesporazumu sa svetom koji ga ne prihvata i ne shvata, ne oseća nikakvu
potrebu da se ukrašava spolja, da privlači ičiju pažnju. Naprotiv! On želi
da se sakrije. Ima li čudnijeg ljudskog stvorenja od Kafke, na primer, a on
je gotovo čitavog života radio u jednom osiguravajućem društvu u Pragu,
ne razlikujući se spolja od ostalih činovnika.”
― Momo Kapor, Una

“След любовта остават телефонни номера, които избледняват. След любовта остават чаши с гравирани монограми, откраднати от по-добрите мотели. След любовта остава една маса в кафене "Манеж" и учуденият поглед на стария келнер, когато ни вижда с други. След любовта на устните остава металният вкус на несполуката. Остават адреси на стаи "от четири до шест". След любовта остават изреченията: "изглеждаш чудесно, никак не си се променил/а..." и "обади се някой път, нали пазиш телефонния ми номер?" След любовта остават тъмните улици, по които се връщахме след любовта. След любовта остават мелодиите по радиото, които постепенно излизат от мода. Остават тайните знаци, любовните шифри, остава твоята страна на леглото и страхът, че неочаквано ще влезе някой. Трак!-поставената слушалка, когатo се обади нечий чужд глас. Хиляда и една лъжи... След любовта остава изречението "Аз ще вляза първа в банята" и отговор: "Няма ли заедно?"- този път не! След любовта остават съучастниците: пазителите на тайните, които вече не са никакви тайни. След любовта остава лекото вълнение, когато пътьом вдъхнем познатия парфюм на някоя непозната жена. След любовта улиците са празни, а градът- пуст. След любовта остават неподписаните картички от Венеция и Амстердам. Препълнените пепелници и празното сърце. Навикът да се палят две цигари едновременно. Случайно направени снимки, загубени фиби, таксиметровите шофьори, които не ни обичаха и цветарките, които ни обичаха. След любовта остава наранената суета. След любовта остават други мъже и други жени. След любовта не остава нищо.”
― Momo Kapor, Una

“Naša veza, ma koliko to banalno zvučalo, ipak je jedinstvena po količini bola koji smo naneli jedno drugom. Zar nismo pokušali sve što je u ljudskoj moći, bežeći jedno od drugog? Probali smo druge žene i druge muškarce, da bismo konačno i neopozivo shvatili da moramo biti zajedno, ma šta se događalo.”
― Momo Kapor, Una

“Profesor, naime, nije bio sklon da deli mišljenje humanista kako ljubav oplemenjuje. Ona je teška kao bolest, i kada čovek ima sreće da je preživi, zauvek mu ostaju ožiljci koji probadaju u određeno vreme; pri pomenu nekog imena, u nekom bledom predvečerju, uz muziku koju smo nekada zajedno slušali, čak i pri letimičnom pogledu na ulični sat pod kojim smo se sastajali...”
― Momo Kapor, Una

“Čudim se onome ko prodaje vino! Pitam se šta će bolje kupiti za te pare?”
― Momo Kapor, Una

“Imaćeš je, dakle, sve dotle dok budeš u stanju da je krotiš u krevetu, a da istovremeno budeš nežan, mekan i odlučan, perverzan i žestok, lezbejka i makro, istovremeno; otac i učitelj,
incestuozni brat i Senegalac u live showu na Pigalu, koji tuca pred
publikom, ravnodušan poput ljubavne mašine, nežan kao najbolja
drugarica sa davnog letovanja u Makarskoj (prvi put na moru: lepljiva
sparina i slana noć u belim plahtama pokraj širom otvorenih prozora), da,
kao najbolja prijateljica koja ti dira nabubrele bradavice puna strepnje da
se taj pokret ne protumači pogrešno, na ivici tabu-ljubavi; ali to ni izdaleka
nije sve - potrebno je biti snažan, treba znati zadati onaj bolnoslatki
završni udarac od koga prskaju bubnjići, a sperma šiklja kao mlaz iz
vatrogasnog šmrka.”
― Momo Kapor, Una

“Gleda život koji je pun ravnodušnih lica - te gomile besmislenog, ničim neoplemenjenog mesa, što se hrani, ždere, peva i razmnožava, postajem li jedan od njih?”
― Momo Kapor, Una

“Hodajući, učio se da živi bez Une. Da korača, istina, kao rekonvalescent, ali, ipak, da korača. Da jede. Da pije sam. Da diše, da spava, da se smeje, što mu je najteže polazilo za rukom.”
― Momo Kapor, Una

“ - Vidite, draga moja - rekao je drugarici Mitrović - svet je danas isuviše slojevit da bi se mogao obuhvatiti ili objasniti samo jednom ideologijom, ma koliko ona bila napredna, avangardna i svespasavajuća... Hteli mi to ili ne, možemo reći da živimo u doba krize ideologije. Naravno, lako ćete pronaći opravdanje za bilo koju tezu koju želite da dokažete, ali to ne znači apsolutno ništa! Tačnije, to samo znači da ste sami sebe onemogućili za sveobuhvatnije i slobodnije shvatanje života. Možete li da me pratite? - a hteo je da joj kaže: mora da Vas je strah da malo živite izvan neke ideje, makar i polovne; kada ste izvan čvrstog sistema mišljenja, koji Vam poklanja kakvu-takvu sigurnost (umesto proteze), kao dobro poznati nameštaj u sobi, bez obzira što su ormari toliko veliki da zaklanjaju prozore i vrata, i što nema izlaza iz te sobetine-klopke - ipak imate osećanje da niste sami, da smelo koračate okruženi istomišljenicima prema zajedničkom cilju...”
― Momo Kapor, Una

“ - Biografije opterećuju! Kada postane suviše poznato, isuviše obeleženo kao imidž, možeš da budeš sigurna da se jedno lice već izlizalo od upotrebe. Čovek se, naime, hteo ili ne hteo, poistovećuje sa javnom predstavom o sebi i počinje da se ponaša kao bronzani spomenik koji hoda. Pogledaj, na primer, značajne ljude za vreme službenog ručka! Pogledaj kako dostojanstveno žvaću, razgovaraju, odlaze u klozet, kao da čine nešto neverovatno važno! Poverovali su da su neophodni. A to, veruj mi, nije niko!”
― Momo Kapor, Una

“Potrošio je svežinu, dah, otvorenost, radoznalost, sve. Šta je ostalo umesto toga? Samo želja za nežnošću. Samo ona još nije potrošena, čini mi se da je njen izvor snažniji nego ikada ranije, a da su se one važne, nenadoknadive stvari, sva energija i polet sagoreni da bi se na toj staroj vatri, na njenom ohlađenom žaru nekim misterioznim procesom iskristalisala suština čežnje.”
― Momo Kapor, Una

“-Šta je za tebe nauka? - Način kako da organizujem svoje prepodne u životu.”
― Momo Kapor, Una

“Imaćeš je, dakle, sve dotle dok budeš u stanju da je krotiš u krevetu, a da istovremeno budeš nežan, mekan i odlučan, perverzan i žestok, lezbejka i makro, istovremeno; otac i učitelj...”
― Momo Kapor, Una

“Naravno, mogu vam brojati do deset, ali ako ste pravi, ako ste rođeni borac, ako ste žilavi, vi ćete ustati sa patosa i ponovo se vratiti u ring. Slobode, dakle, uzimate onoliko koliko vam treba i plaćate onu cenu na koju ste spremni.”
― Momo Kapor, Una

“- Šta znači biti profesionalac?

- Profesionalac, to je trkač olovnih nogu na duge pruge; gladijator koji svakoga dana odlazi u arenu; to znači, tući se tamo za svoja ubeđenja i vraćati se u svoju sobu, u svoju osamljenost. Profesionalci mog tipa najviše podsećaju na igrače na žici. Potrebno je stići do bezbednog krova, preko osetljive ideje razapete iznad ambisa. Publika nas prati, čita i sluša sve šta napišemo ili kažemo, očekujući, u stvari, da vidi kako ćemo jedne večeri pasti u tom cirkusu. A pada se iz različitih razloga. Ponekad od toga što suviše vešto prelaziš žicu, pa ti se zavrti u glavi od uspeha; drugi put, što gledaš dole i razmišljaš koliko si visoko iznad ostalih, a najčešće zato što, znajući primere onih što su pali pre tebe, ne veruješ da ćeš dugo izdržati. Međutim, publika ne voli ni one sigurne, one za koje zna da nikada neće pasti. Profesionalac se, tako, bori i protiv publike i protiv sebe. U tome je lepota tog zanata, a u isto vreme i njegova tragika. Jednostavno, to je trka koju još niko nije dobio, ali je mnogi bar gube časno. Biti profesionalac u našoj sredini prepunoj amatera, to, na kraju, znači umreti od infarkta u četrdeset i nekoj, dobiti nekrolog tipa "vrstan naučnik, kolega, stručnjak i otac..." sa fotografijom od deset cicera, ako si u milosti, ili bez nje, ako nisi! Uostalom. ne treba misliti o tome...”
― Momo Kapor, Una

“Posle ljubavi ostaje povređena sujeta. Metalni ukus promašenosti na usnama. Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene. Posle ljubavi, ne ostaje ništa.”
― Momo Kapor, Una

“Postoji samo odgovornost prema snovima i kćerima! Kada neko napravi svinjariju, gadost, počini izdaju ili kad pokaže kukavičluk, ljudi obično kažu: "Šta ćeš, nije mu lako; on ima decu!" Ili on sam kaže: "Nisam mogao da protestujem, a hteo sam; nisam to potpisao jer imam dvoje dece!" Međutim, kada nas više ne bude, deca će nas ceniti isključivo prema onome šta smo činili; jesmo li ćutali ili smo pokušali bar nešto da uradimo! To zovem jedinim pravim angažmanom. Ukratko, kad rizikujem, činim to zbog unuka!”
― Momo Kapor, Una

“- Ja uopšte mislim da najčudniji ljudi izgledaju vrlo konvencionalno, vrlo standardno. Jer čovek koji je zaista čudan iznutra, onaj koji je u dubokom nesporazumu sa svetom koji ga ne prihvata i ne shvata, ne oseća nikakvu potrebu da se ukrašava spolja, da privlači ičiju pažnju. Naprotiv! On želi da se sakrije. Ima li čudnijeg ljudskog stvorenja od Kafke, na primer, a on je gotovo čitavog života radio u jednom osiguravajućem društvu u Pragu, ne razlikujući se spolja od ostalih činovnika.”
― Momo Kapor, Una

“Ipak, mislim da ste mnogo srećnija generacija od moje; bili smo uglavnom mali sivi individualci koji su pokušavali da se izvuku iz provincijskog mraka bez uzora i bez pravih informacija, bauljajući prema nekom samo nama poznatom, zamišljenom svetu, za koji se kasnije ispostavilo da nije vredeo toliko muke.”
― Momo Kapor, Una

“- Ne sećam se više tačno na kom mestu, ali mislim da postoji jedna divna epizoda u jednoj knjizi, koja odgovara na tvoje pitanje. Jedan od trojice odvažnih prznica, inače čovek od akcije koji nikada nije imao vremena da se zamisli nad sobom i drugima, treba da ubaci u podrum neke palate onu primitivnu, crnu bombu, znaš, onu okruglu sa kratkim fitiljem, i da, naravno, pobegne, pre nego što ona eksplodira. Zapali, dakle, fitilj, ubaci bombu kroz prozor i počne da beži. I baš u tom trenutku doživljava ono što budisti nazivaju "prosvetljenjem"; iznenada, on se zamisli nad činjenicom da mu noge rade same od sebe, potpuno odvojeno od glave, bez ikakve pomoći njegove volje: on im, naime, ništa ne naređuje - leva se jednostavno pruža ispred desne, a desna ispred leve! I tada, baš kad je prvi put u životu počeo da misli, on se, naravno, sapliće, bomba eksplodira i kuća se ruši na njega. Zašto? Zato što je najzad počeo da misli! Hoću da kažem, čovek koji suviše misli u akciji - okleva! Može mu se lako dogoditi da se saplete i da mu se čitavo njegovo delo sruši na glavu! Jedna vrsta intelektualaca je veoma sklona tome...”
― Momo Kapor, Una

“... čini mi se da sam čitavog života, sve ove godine, bio... pa, recimo, na nekoj vrsti službenog zadatka. Ne kažem da mi se usput nisu dešavale strašne, dirljive, potresne, glupe, neverovatne i besmislene stvari, to ne kažem - ali uvek sam na sve to gledao nekako sa strane, kao da se događa nekom drugom. Znao sam da će mi sve to jednoga dana nečem poslužiti - čemu? - ne znam još uvek! Prisustvovao sam, dakle, svojoj biografiji samo kao svedok. Ne kažem da za to vreme nisam plakao, smejao se, cvileo kao kuče, nadao se i učestvovao, ne, ne kažem da me često nije bilo strah, da se nisam zaljubljivao, lutao, posrtao, kopao rukama i nogama, ali kad bih izistinski pogledao životu u oči, ipak je to bio nečiji tuđi film, a ja sam bio samo obični koscenarista!”
― Momo Kapor, Una

“„Vidite, draga moja" - rekao je drugarici Mitrović, „svet je danas isuviše slojevit da bi se mogao obuhvatiti ili objasniti samo jednom ideologijom, ma koliko ona bila napredna, avangardna i svespasavajuća... Hteli mi to ili ne, možemo reći da živimo u doba krize ideologije. Naravno, lako ćete pronaći opravdanje za bilo koju tezu koju želite da dokažete, ali to ne znači apsolutno ništa! Tačnije, to samo znači da ste sami sebe onemogućili za sveobuhvatnije i slobodnije shvatanje života. Možete li da me pratite?"

A hteo je da joj kaže: mora da vas je strah da malo živite izvan neke ideje, makar i polovne; kada ste izvan čvrstog sistema mišljenja, koji vam poklanja kakvu-takvu sigurnost (umesto proteze), kao dobro poznati nameštaj u sobi, bez obzira što su ormari toliko veliki da zaklanjaju prozore i vrata, i što nema izlaza iz te sobetine-klopke - ipak, imate osećanje da niste sami, da smelo koračate okruženi istomišljenicima prema zajedničkom cilju...”
― Momo Kapor, Una

“Čovek uzima onoliko slobode koliki mu je kapacitet pluća. Niko vam neće doći i kazati: "Hajde, sad budite malo slobodniji! Recite ovo ili ono, napišite nešto malo slobodnije ..." To morate sami da rizikujete i da platite na razne načine. Naravno, mogu vam brojati do deset, ali ako ste pravi, ako ste rođeni borac, ako ste žilavi, vi ćete ustati sa patosa i ponovo se vratiti u ring. Slobode, dakle, uzimate onoliko koliko vam treba i plaćate onu cenu na koju ste spremni.”
― Momo Kapor, Una

“Zašto je bio protiv ljubavi? Zbog toga što u njoj nikada nije bilo ravnopravnosti. Uvek je neko voleo manje, a neko više, i taj oštećeni partner znao je dobro da se mora krvavo boriti za predmet svoje ljubavi; morao je trpeti poniženja ljubomore i posedovanja, bivao je isteran iz mira - na kraju, bio je u tuđoj vlasti i samo je od nečije dobre volje zavisilo hoće li to zloupotrebiti ili neće. Mišel Babić je više voleo slobodu od zavisnosti, ma kako slatka bila. Prolazio je godinama pokraj ljubavi, odbijajući ili prihvatajući sportski primamljive ponude kao da mu pripadaju same po sebi, prazan i neranjiv, ravnodušan na ljubavne jade, kao čovek koji u rukama drži čvrsto sve konce pozorišta lutaka u kome se ta smešna drama odigrava.”
― Momo Kapor, Una