ŷ������

“Ali ja ne bi htjela da se išta od tog događa...! Kako bih više od svega voljela da se nikada niste rastali, da ste ostali solidarni, jer sve je bilo bolje kad nije bilo krvi... Je li zaista to nemoguće, reci mi, molim te, je li zbilja nemoguće da sve ugasite; da se ipak vratite onomu gdje ste ranije bili? A i ja, vidiš... voljela bih te još jedanput zamoliti, ako je moguće, da pokušaš, nekako, možda, učiniti da te kaos zaobiđe...��
To sam čuo u poluglasu izgovoreno tako da se uranjalo u osjećaje i vihor, posve predano, u ćuhu se gubeći, u nadolazećoj tuzi je gušeći se govorila predana ranjivoj strani ljudskosti uopće, a ja sam razumijevao - u pramu toga - da se nije moglo učiniti ništa, baš zato što se odavna već tako glupo i okrutno dogodilo.
“Vi razumijete da smo odavdje gledano na pragu kolapsa? I da ukoliko je već nešto ranije imalo smisla, poslije sljedećih još par koraka, ništa više shvatljivo neće biti... Vi ste, naravno, na to spremni?��
“Zar ja?��, upitah iznovice ustavljen; čovjek do mene smiješio se. Na ornom i toplom i ljudski dobrom licu vidi se osmijeh, smeđih očiju, sjajan sretan pogled, njegovu kratku crnu kosu sad bašuri dah vihora, i on izgleda u potpunosti opušten. Odgovara mi: “Pa da!�� tako da mu se vide bijeli zubi.
Iznenađen sam, jer i na mene taj osmijeh prelazi. Ne znam zašto, ali nocija o kraju odjednom mi postade toliko smiješna, besmislena, luda, ekstremno, hipersmiješna, i ja se počinjem smijati zajedno sa njim.
Čovjek širi ruke, kano pokušava objasniti tu ludost svega, isprekidano izgovara: “I što da se tu uopće učini...? Ta gdje biva to na što se duša može osloniti kao garant stvarne sebe, zašto uzeti išta za sveto?...��
“Razumijem vas, da!�� odvraćam dok me njegova ruka udara po ramenu.
“Ulazak u kaos...��
“Ulazak u kaos!��, ponavlja on, “Ali ja, ovaj, moram vas podsjetiti da ništa od ovoga nije stvarno, jer zaista, vidite, ništa od ovoga nije stvarno, a mi se moramo najpristojnije spustiti još dublje u bezumlje, oprostite!... Ja, vidite, odlazim u kaos simbola, i sve što ćete vidjeti, ne zaboravite da nije stvarno!...”
― Ivan Baran, Veliki pad