欧宝娱乐

“So often have I studied the views of Florence, that I was familiar with the city before I ever set foot within its walls; I found that I could thread my way through the streets without a guide. Turning to the left I passed before a bookseller's shop, where I bought a couple of descriptive surveys of the city (guide). Twice only was I forced to inquire my way of passers by, who answered me with politeness which was wholly French and with a most singular accent; and at last I found myself before the facade of Santa Croce.
Within, upon the right of the doorway, rises the tomb of Michelangelo; lo! There stands Canova's effigy of Alfieri; I needed no cicerone to recognise the features of the great Italian writer. Further still, I discovered the tomb of Machiavelli; while facing Michelangelo lies Galileo. What a race of men! And to these already named, Tuscany might further add Dante, Boccaccio and Petrarch. What a fantastic gathering! The tide of emotion which overwhelmed me flowed so deep that it scarce was to be distinguished from religious awe. The mystic dimness which filled the church, its plain, timbered roof, its unfinished facade 鈥� all these things spoke volumes to my soul. Ah! Could I but forget...! A Friar moved silently towards me; and I, in the place of that sense of revulsion all but bordering on physical horror which usually possesses me in such circumstances, discovered in my heart a feeling which was almost friendship. Was not he likewise a Friar, Fra Bartolomeo di San Marco, that great painter who invented the art of chiaroscuro, and showed it to Raphael, and was the forefather of Correggio? I spoke to my tonsured acquaintance, and found in him an exquisite degree of politeness. Indeed, he was delighted to meet a Frenchman. I begged him to unlock for me the chapel in the north-east corner of the church, where are preserved the frescoes of Volterrano. He introduced me to the place, then left me to my own devices. There, seated upon the step of a folds tool, with my head thrown back to rest upon the desk, so that I might let my gaze dwell on the ceiling, I underwent, through the medium of Volterrano's Sybills, the profoundest experience of ecstasy that, as far as I am aware, I ever encountered through the painter's art. My soul, affected by the very notion of being in Florence, and by proximity of those great men whose tombs I had just beheld, was already in a state of trance. Absorbed in the contemplation of sublime beauty, I could perceive its very essence close at hand; I could, as it were, feel the stuff of it beneath my fingertips. I had attained to that supreme degree of sensibility where the divine intimations of art merge with the impassioned sensuality of emotion. As I emerged from the porch of Santa Croce, I was seized with a fierce palpitations of the heart (that same symptom which, in Berlin, is referred to as an attack of nerves); the well-spring of life was dried up within me, and I walked in constant fear of falling to the ground.
I sat down on one of the benches which line the piazza di Santa Croce; in my wallet, I discovered the following lines by Ugo Foscolo, which I re-read now with a great surge of pleasure; I could find no fault with such poetry; I desperately needed to hear the voice of a friend who shared my own emotion (鈥�)”
― Stendhal, Rome, Naples et Florence

“Kad sam bio mali, imao sam ujaka koji me je vodio u Firencu. Ostao mi je u predivnoj uspomeni. Veseli, radoznali momak, voleo je umetnost i knji啪evnost i u tajnosti je pisao komedije. Odlu膷io je da svojim sestri膰ima mora pru啪iti estetsko obrazovanje, a ja sam bio njegov jedini sestri膰.
Mi poti膷emo iz okoline Pize, i u to vreme odlazak u Firencu bilo je pravo putovanje. Ustajali smo u zoru, hvatali stari autobus koji nas je vozio u Pizu i tamo 膷ekali voz za Firencu. Jo拧 se se膰am tih jutara kada smo putovali, bele kafe u kuhinji, sa upaljenim svetlom, jer zimi je jo拧 bio mrak, sendvi膷a u vozu, onoga 拧to mi je ujak pri膷ao dok se kroz prozor odmotavao krajolik.
Govorio je o, za mene, 膷udesnim imenima, o stvarima koje 膰u videti tog dana. I nabrajao je: Fra An膽eliko, 膼oto, Karava膽o, Paolo U膷elo. 啪va膰u膷i sendvi膷, razmi拧ljao sam o tom bla啪enom An膽eliku koji je 膷itavog dana slikao an膽ele i koji je freskama oslikao manastir samo zarad sre膰e svoje sabra膰e. 膼oto je pak bila marka mojih drvenih bojica, i najzad 膰u videti 膼otov 鈥淥鈥�, 拧to je bila najsavr拧enija stvar na svetu.
Zatim bismo stigli u Firencu i 拧etali gradom. Gledao sam ogromne tavanice galerije Ufici, one tajnovite slike, upe膷atljiva platna. Dr啪e膰i ujaka za ruku, hodao sam Vazarijevim prolazom. Ovo je sveto mesto, rekao bi mi. Zatim bismo oti拧li u ulicu Gibelina, u jednu staru kr膷mu. I ujak bi me pitao: ho膰e拧 li da proba拧 拧kembi膰e? Odatle smo i拧li u baziliku Svetog Marka da vidimo bla啪enog An膽elika. Blago njemu, mislio sam, on je video an膽ele. Ja nisam nikada uspeo da vidim ni svog an膽ela 膷uvara, premda bi se uve膷e, pre odlaska u krevet, nenadano osvrtao u nadi da 膰u ga iznenaditi, ili bih se preko ramena ogledao u ogledalu. I pitao sam ujaka: ka啪i mi, kako da vidim an膽ele ? A on bi mi odgovorio: da bi video an膽ele treba umeti dr啪ati ki膷icu. Kakva zagonetna re膷enica. Prevrtao sam je po glavi dok sam obilazio 膰elije manastira Svetog Marka.”
― Antonio Tabucchi, Viaggi e altri viaggi

“Ako voda pamti, onda reka Arno ima o 膷emu da pri膷a.”
― Ljubica Arsi膰

“Kada mislim na Firencu, kao prvu sliku ne vidim katedralu ili palatu Sinjorije, ve膰 jezerce sa zlatnim kara拧ima u Gardino Boboliju, gde sam prvog mog popodneva u Firenci razgovarao sa nekim 啪enama i njihovom decom, prvi put 膷uo florentinski jezik i grad koji mi je bio poznat iz mnogih knjiga po prvi put osetio kao ne拧to stvarno i 啪ivo sa 膷im mogu da pri膷am i 拧to sam mogao da uhvatim rukama. Katedrala i stara palata i sve 拧to je u Firenci poznato, nije mi zbog toga izmaklo; mislim da sam je bolje do啪iveo i srda膷nije u膷inio svojom nego mnogi vredni turisti sa ruristi膷kim vodi膷em u rukama. Sve mi se sigurno i jedinstveno pojavljuje iz veoma malih, sporednih doga膽aja, i ako sam zaboravio nekoliko lepih slika iz Uficija, imam zato se膰anja na ve膷eri koje sam proveo 膰askaju膰i sa doma膰icom u kuhinji, sa momcima i ljudima u malim vinskim kr膷mama, se膰anja na pri膷ljivog kroja膷a iz predgra膽a koji je na svojim ku膰nim vratima na meni krpio pocepane pantalone, i uz to me po膷astio vatrenim politi膷kim govorom, operskim melodijama i veselim narodnim pesmicama.”
― Hermann Hesse

“Ali kakve veze ima Stendal sa psihi膷kim poreme膰ajem? Stendal je najslavniji primer sli膷ne neda膰e, i zato je izabran kao paradigma. Francuski pisac je zapravo u svom putopisu u Italiji, opisao slabost koja ga je obuzela upravo u Firenci, prilikom posete bazilici Santa Kro膷e. Godina je 1817; Stendal, po拧to se dolaze膰i iz Bolonje spustio sa Apenina, ulazi u Firencu kroz kapiju San Galo i odmah odlazi u baziliku. U brdima, tokom no膰i, ko膷iju u kojoj je putovao napali su razbojnici koji verovatno nisu bili na nekom zavidnom estetskom nivou. Pred bazilikom njegovo srce mahnito lupa. Preplavljuje ga sna啪no ose膰anje izazvano atmosferom duboke religioznosti u crkvi, njenim pro膷eljem i grobnicama slavnih ljudi. Na kraju, u pratnji jednog opata odlazi u kapelu Nikolini, gde ostaje da posmatra Volteranove Sibile. U tom trenutku javlja se slabost. Stendal bele啪i: "Kao oma膽ijan posmatrao sam veli膷anstvenu lepotu, gledao sam je izbliza, dodirivao sam je, da tako ka啪em. Dosegao sam onu ta膷ku du拧evnog stanja na kojoj se susre膰u bo啪anski 膷ulni ose膰aji koje umetnost pru啪a i najstrastvenija ose膰anja. Kada sam iza拧ao iz bazilike srce mi je udaralo sna啪nim damarima, to u Berlinu zovu "啪ivcima": ose膰ao sam kako iz mene isti膷e 啪ivot, hodao sam u strahu da se ne sru拧im."
Ali "turista" Stendal ume da se nosi sa slabo拧膰u koja ga je obuzela, njegova kultura mu daje protivotrov koji mu poma啪e da se izle膷i: "Seo sam na jednu od klupa na trgu Santa Kro膷e; s u啪ivanjem sam ponovo pro膷itao one Foskolove stihove koje nosim u lisnici ne obaziru膰i se na njihovu mestimi膷nu nesavr拧enost: bio mi je potreban prijatelj s kojim 膰u podeliti svoje du拧evno stanje". Stendal nosi sa sobom stihove "Grobova" u kojima Foskolo opeva grobove italijanskih velikana: i upravo u trenutku kada ga obizima sna啪an ose膰aj bola on tra啪i neki umiruju膰i znak (prijatelja) u kojem 膰e se ogledati da bi podelio to ose膰anje, obuzdao ga i jezi膷ki izrazio.”
― Antonio Tabucchi

“U nekoj beskrajnoj ne啪nosti, koje mu啪eve obuzima, posle dugog braka, prema 啪eni, ja 膷itam sa mojim bele拧kama, njeno pismo, kao odgovor na obe膰anje, da 膰u je 膷ekati u Fiorenci.
Da jo拧 jednom vidimo Fiorencu.
Ona mi je pisala da jo拧 jednom svratimo u hotel 鈥淎urora鈥�. U Fijezoli.
Bili smo tako sretni kad je prvi put do拧la, kod mene, u Italiju.
Pita me da li se se膰am pucnjave, u neredima, kad su napali Po拧tu? Kad su revolveri pra拧tali. Kad je ona stala preda mnom i ra拧irila preda me svoj laki, crni kaput, kao neki crni labud, na pozornici, u baletu.
Kjaramonti nikad nije hteo da poveruje u to.
Da li to taj poru膷nik veruje, ili ne, pisala mi je, nije va啪no.
Svaka bi 啪ena, tvrdila je ona, kada bi volela, u膷inila to.
Za mu拧karca, pisala je, i kad voli, tako ne拧to, nije sasvim sigurno.
Pisala mi je da je odvedem da jo拧 jednom vidi Fiorencu.
Zaklonila me je tamo svojim telom, dok je pucnjava trajala, a ne mogu pore膰i, da je tako i bilo. Moram priznati da je tako bilo.
Ne tra啪i od mene ni拧ta za to.
Nije mi tra啪ila ni拧ta za to.
Sad mi, me膽utim, tra啪i da jo拧 jednom svratimo u Fiorencu. Da se naselimo tamo gore, u Fijezoli, u na拧em hotelu.
Ja sam joj odgovorio da sam, poslom, nedavno, bio tamo. Nije priroda sad tamo ono, 拧to je bila proletos. Nisu ni masline kao 拧to su bile. Nebo nije plavo. Samo su 膷ar拧avi plavi u 鈥淎urori鈥�, i baru. U vrtu su 膷empresi sad u snegu.
Ona je odgovarala: svejedno.
Iako se 膷empresi crne 鈥� dole, u dolini, u daljini, krovovi Fiorence bi膰e ipak crveni, ponegde. Kube, koje toliko volim, ona voli jo拧 vi拧e. Vi拧e 膷ak nego Mikelan膽elovo. Brda 膰e se i sad videti talasasto, kao 拧to su i bila, kada smo poslednji put bili tamo. Uostalom, nije to 拧to ona tra啪i od mene, da jo拧 jednom sagledamo. Tra啪i samo da jo拧 jednom sa膷ekamo na balkonu hotela ve膷e, tamo. Mrak 膰e pasti rano. Nesta膰e, polako, Fiorence, u mraku. Ne膰e se videti ni kampanil koji je nazidao 膼oto. Nije ni potrebno. Ono 拧to bi ona 啪elela da vidi, jo拧 jednom, to je trenutak kad u zamra膷enoj Fiorenci upale svetiljke.
One, iznenada 鈥� ona se toga se膰a 鈥� blesnu. Sinu. Kao da neko zasipa zvezdama Fiorencu. Toliko svetiljki, a sinu u istom trenutku, i trepere. Kako je to bilo lepo.
Iako je sad zima, iako ima snega, to bi htela jo拧 jednom da vidi, pre nego 拧to iz Italije odemo. Da joj u膷inim to. To bar nije te拧ko.”
― Milo拧 Crnjanski, Kod Hiperborejaca II