ŷ������

“Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini medju životinjama imamo ruke!
I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan��
Rukama se može zadaviti!
Ta ga je činjenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju�� Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o medjusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice. Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? �� nosovi bi nam se izdužili u surle ubilačke, bili bismo mali dvonožni opaki slonovi.”
― Ranko Marinković, Ruke

“Ali to su �������č��! Riječi ne dolaze iz želje, nego s jezika. Lako je jeziku mljeti koješta; od toga se umire samo u onim knjigama koje ti listaš. Jezik izbaci u svijet svoje �������č�� (uostalom, uvijek iste i davno poznate �������č��) i rasplinu se kao dim. Ništa se nije dogodilo. Svijet i dalje hoda, jede, puši i spava, i opet govori �������č��, i opet se ništa nije dogodilo. Svijet želi govoriti, ali svoje želje ne iskazuje �������č��ma; štoviše, �������č��ma ih skriva i zaklanja. Riječi su maska. On ne želi ono što govori.”
― Ranko Marinković, Ruke

“Ali kaže se: što trijezan misli, to pijan govori. A san je kao neko pijanstvo, čovjek ne zna što radi, pa se može pomisliti... svašta.”
― Ranko Marinković, Ruke