ŷ������

“Podjednako jedre i lasne, bezazlene, a jasne, jednostavne riječi čudnoga čovjeka su izmjenjivale ideju o tomu tko on jest kao u konstanti; sada je to kadukan, osoba kanda rastrojena, kano raspusana i komotno svoja, definitivno, neobazrivo samosvojna, takva je očito, dokle se iza novoga obzira oštroumlje ćuti, finoća, neka privlačiva smjernost i vrst odnosa moćno opuštena i tako Zanrev sluša riječi nekoga ne previše starijeg od sebe, u memli ćelije očiju crnih, crne i kose, mršavog, blijedog, stisnutog u dugu kaftanu, a tko mu govori zapravo začudno zdravo, živodajno, izvanredno živo, kada je ž�����dz�, zanimljivo, načas bio i zaustavljen.
“Prvi sam put ovdje.��
Nekako, pod stopalima, mekani mulj memorije, teškom razrijeđen i bistrom i snažnom, gustom vodom; u mojim ušima, udaljeni krici ptica, sunce mi ulazi u oči, ćutim žegu. Žedan sam...
“Prvi se put osjećate zarobljeno?
“Radije... ono je stalnost, nježna moguće, beskrajna, stara sadržina mjere, nešto odvajkada. To sam i ja; to mi je srce i krv ili sve što zaboravljam, ali se i toga onda sjetim kasnije, kroza trzavu strašnu obuzdanu vječnost, totalno obuzdan, toli predvidiv, to sam ja. No toga više ne želim. Ne bi li otkrili, Atrahasis, da je čak i ako nam pamćenja nestaju svakim otvaranjem novih očiju, ono u što gledamo, ta inscenacija tanano bistra, tako nedovoljno i neplodno ista, neispunjavajuća; nije li netočno, ako je takva, kad ne zaustavljajući se u njoj svejedno ustrajemo?...��
“Dokle ono što je očito, samo je takvo onome koji gleda, nije li očito i to, da je patnja, ukoliko je ovdje, odista jedan fenomen subjektivan, i ja ne mogu znati je li zbiljno za što u nemiru mnijete da je zbiljno vama, nemam resursa, nemam alata mjeriti, nego slušam s udaljenosti sasvim na strani vas - i pamtim.”
― Ivan Baran, Veliki pad

“Bez lanaca, no ljudima zarobljena, uljudbom, obitelji, svojom kucom, mišje zatvorena klopkom ž�����dz�a, dokle podvorno i nježno, tiho ju sloboda neprestano zove van.”
― Ivan Baran, Veliki pad