ŷ������

“Mrk pogled na licu protivan je prirodi, a kad postane uobičajenim, izražajnost počinje umirati ili je već konačno ugasla i ne može je se više užgati. Pokušavaj poštivati tu prosudbu- da je to nešto protivno razumu. U polju moralna ponašanja, ako nestane čak i svijest o pogrešnome, ostaje li za ž�����dz� još imalo razuma?”
― Marcus Aurelius, Meditations

“No to nije tako. Odnosno je do krajnosti jasno kako se dijalog mora nastaviti, vi ste ti koji su postavili pitanje, a nespojivo je, čak sa bontonom, nekoga zaustaviti, zapitati ga što pa onda otići, od osobe idejno, još idealno podjarene - interpolacija podsvijesti fantastično neumjerena, mi mijenjamo tu misao i skrećemo joj smjer, sve silno te smrtno apstrahiranje i zanos u kaosu i zaziv za obnazom, nasumce, smrvljeno ustrapana shvaćanja rasuta razborom sasvim do nadira i tako neslutivo istinski odraženo krajnostima naših pasivno tinjajućih pojava te misli, u padanju, pri uniženju dokol nas ono zapetljava sekundama ž�����dz�ne fantasterije, mi osjećamo, i podsjećamo se ovdje na težinu samih sebe, oko našega vrata peče nas uže i takvi smo još
obješeni o �Ծ�š�ٲ�... beznačajno.��
“N���dz���č�Դ�?��
“Vezano usve umirućim trunjem neke racionalnosti osjetno živomorne u nesnu te omrazi što straje opirući se punoći pa imenima, pak udesima u bezmjernom slijedu potisnutih ishoda, istom bezgraničnom nizu ograničenih okolnosti što se razlijevaju zapažajima oštrim i snažnim i sve nas tu zaziđuje, zadržava nas orodeći protuornim protusmislom, a dugi slatki ushit spram spuštanja u traumu tako svejednako i često guši... prema tome smo bili djeca, u doticaju sa nehtijenjem primarno čisti kao izgubljeno, iskreno, otkraja smo pokušavali živjeti veoma stvarno i predao sam se amneznoj zamršenosti strastveno rasipljućih a smrtnih dana spokojno, i ja sam bio izričito živ, uopće znatiželjno, poćudno srodan odmornoj slutnji nestajuće slobode nepromjenjivo mirne do same biti, odalečen uzvijorenim zaboravom sebe i poliprisutan, ali potrošen, ipak skoro uvijek zatravljen uzorima svetosno pustim, u krivu, lažan, lomljiv, kukavan - i spominjem se orunjen oceanom samoće da sam u mržnji spram sebe širio strah, samozatrovano, tako manje svet, po strukturi starijoj od onoga što sam ja.��
“Kojiput agresivna vatra kreacije makar zatrpana mokrom zemljom i udavljena i ostavljena ipak ostaje tinjati održavajući se blijedo a bijesno i ne poznajući odsustvo narednih kovitlaja čak ni kao pojam, ali podrovano, još pospano pušteni svrsjem teškim i stranim koje uznemirava, nas ono boli, bitkom, značenjski rastrže tako da i sada zapravo tu vrednujemo zator. Pitam se kao putnik već domoren sobom na korak ispred ponora kada li će kraj, sumjerljivo, u sljepariji, maglenosivim svitanjem kroza mrak osluškujem spore korake illustrissimusa, interlokutora, taj mi prilazi rastapan �����ć�������m
isto sasvim umorno, od traganja, od osjećajnog, marno podatnog propitivanja sada i metalogikom, a takav mi je neprepoznatljiv, samo nekom smetnutom prašinom dugo mrtve prelesti prisutan sada zastarjelo - jedna uredna ideja. Po tomu onda pozadinski, poizdalje, podsjećam se da sam ga poznavao, svime prividnim i doloznim opstrijet neumoljivo, zaustavljen, kad ono me uočio jurist, različjem pokorno očaran, do iscrpljenosti, moj tužitelj, humilni sluga, rival intimus, moj saveznik i neprijatelj, a zvao se Atrahasis.”
― Ivan Baran, Veliki pad

“Nježni ponent hujeći poja zibljući polugole grmove pri tajanstvenu, istrajno živu, živopisno čarovitu odsječku ovozemnog postojanja, isto nekako vrckavo, nemirno u višebojnom, brzajućem, titravom razmetanju kojim eto i govori, izjašnjava se neodstupajuće da i on je tu. Oko nas srebro stijenja, vrtača, vododerinama se raspada smeđezelena mrtva mahovina, gdješto je prljavohrđava, prlja bjeljavinu kamenja kano je drobljiva kaluga.
U taktu takvoga postojanja, ja slušam glas Atre:
“Naveo si me na nešto čemu sam se protivio, čemu sam od početka zapravo bio i neprijatelj. Zatražio si me da posegnem i ocrtam ti svrhu. Da kažem dostojanstveno što je krv postojanja. Jer i ono je uvjetovano time, ja osjećam da se ti osjećaš uvrijeđeno, poniženo u neograđenosti samoga sebe, tebi je zbilja i mučna ova sloboda. Ja bih zaista volio, bio bih i počašćen, kad bi ti prihvatio, a zašto ne i sada u ovom ž�����dz�u, evo sada dok hodamo prema niskom suncu, da je postojanje garantirano nepostojanjem, jedno je odraz drugoga i taj garant je jedini okov koji ti se može ponuditi.
“Atra... ali mene izluđuje neprestajuća nepredviđenost, beskrajno snalaženje, već mi je bljutava moja vlastitost i oslon na nju, zašto misliš kad bih pristao, ako bih već i mogao, a znam da ne mogu, da bi to bilo išta manje od mrcvarenja. Jedno jastvo rastegnuto između potpunih ispraznosti, pak na njima izgrađeno, dograđeno, uzdignuto prema jalovim visinama, a tako niskim visinama... U jednom ž�����dz�u sam ti o moći pripovijedao, o njezinoj ukupnosti, sadržini koja negira nepovredivost postojanja, čovjeka negira i oskvrnjuje ga, dokle istodobno njegova pojava, sam taj proces da je on tu, finalni jamac je bezvlasnog sljepila; moje već prisuće poriče ultimativni identitet i ono nije neopasno, unatoč tomu što sam sve vrijeme doista samo ja tu.��
Prepoznat ću da izgovaranje riječi ako i rovito, razdrta glasa u razgaru misli me prikučuje ipak snažnije svemu onomu izvanjskom, kroz rastinje vukući tijelo čak i tako uz himbu smjelosti ustuk sam oćutio marazma duše i ja opažam pod progalinom kao polazište, plamsaj svega posvemašnjeg ne više no nemir neprilježni, tako posve opušteno, stuporozno, stupidno prolazim zarudjelim trnjakom makije, zuljećim u ćuhu vjetra, svrstavajući nepomirljivost, ratoljublje, krvoločje drzovito kao čak posljednjeg zastupnika svega onostranog. Ali u tom razumijevanju, krvlju crljeno izmrljanom lovcu ja svejedno sada govoriti prepuštam:
“Ako se neka pojava trgne i odluči razglasiti da počinje naglašavati počelo stvari, recimo to, makar se time obraćala grotlu, mraku, samom koncu svega vlastitog - zbilja ona zbori eliminaciji sebe -, takva pojava zapravo prelako prilazi stupici kojoj upravo uz mene dolaziš i ti, pored toga što sam ti suputnik, pristojno se osvrćem na bogomračje, zaozbiljno i zatečen kako te zaobišla misao. Neprikladna je, teško prihvatljiva, veliki je pad čovjeka potreban kako bi se vidjelo i sa dna; u veličini vidjeti voljnost da sve nestane u bilo kojem trenutku, ali ne takvu ogorčenu težnju kakva je tvoja, već voljeti proces, biti proces, ja vrijedim onoliko koliko mi je malo stalo do toga, neogorčeno, ponavljam, ali dolično. Želiš izaći iz procesa, iz ritma, biti mrak, od čega sam ja recimo... a što dalje? Razumiješ li da fantazija - a mi znamo da je sve cilik perlica i šuštaj vea šarenih u svjetlu smrvljena zrcala, sve je i naivna sanja - razumiješ li da ona nije negacija niti opravdanje zazora stvarnosti, ono opipljivo i dalje je ozbiljno, i dalje šteti, ondje pak njeguje, uzdiže, sokoli, tu se nasiljem otimlje u borbi za ž�����dz�, ja ne moram biti stvaran da bih bio sirov, i mogu zaista naškoditi i
onda kad me nema.”
― Ivan Baran, Veliki pad

“O boku gibajućih mišića zemljasto spaljene, znojem osjajene, usjaktane kože, o kožnoj traci prosjan svjetlom, visi sada kalan nož, od kremena, sa kermesom stare krvi, suhe, ispod navraskana pogleda još pokadšto ti čujem dah, i tvoje mišićje u boli se napinje, pod krvcom... i kadaverom posve težak, bosim stopalima drobiš trnje, zazbilj trpeći kamenje što siječe. Ti si žedan; i umor te mirno zanosi, kao travku vijor kad je krhka, nekad sustalom ti vidim konca, tvojom sjenom zadjeven, ali jednako umoran, iza te jedva održavam hod i ne zadržavam se kada znam da me nećeš čekati.
“Postojbina uspavanih osjećaja o pendulumu fine biti se tako njiše tiho i mirno u neprolaznoj noći, kao �Ծ�š�ٲ�vilom delikatno gudeći opažajima strave te spoznaje se ponavljajući do škođenja toj trajnoj samoj tami, sve dublje, i neminovno spram tonote nježnim talasima nestaje ono što je teže shvatljivo, naime da sam i ja nešto čega je mnogo, sa nedostižnih uglova neopisane sume, samo bijedni oris prisutne zamjedbe, zarobljen pred samim sobom.��
Do ekstaze terorom neslobode stoga sikće te ruči kao slitina iridiscentno se uvijajući od ohartanog u svjesno, sivim, svjetlosivim, kao bijelim otponcem pri�����ć������� puca da je zadnja rasoha točno ovdje, i moja uspomena mi se opet povraća; pred balansom nereagiranja o draž održavanu sažeženim zenitom osjetljivih nagona, koju najblaže samo ako taknem, pak se vinem do nje makar mišlju, pažnjom, začas nesvoj, u suncu, neka se umijem slijep - takav ću odmah nestati odbačen; osjetim, opet zbunjeno živ, opet insekt će milenije potratiti po trnju, vazda umirući, boreći se, opstojeći skočanjen, a sve da se uspne ondje otkud jest. I zato se memoriji poklanjam... prototrzajima razvihorenih sjećanja, bakarno, zagasito-žutih, deliričano ja ćutim dodire vjetra u krckanju kamenja te šuškanju trave, sve je tako rujno, a sve je svježe; ja sam otežan i bolestan i znoj mi sjaji toplim licem, dokle bezvučno kao lutam tražeći ne znam što.”
― Ivan Baran, Veliki pad

“Dosrca si to ponovio ćuteći familijarnost, prozelitno prepušteno nestabilnom uvjerenju te shvaćanju da opasno opstoji samo izvan vidokruga, ako i ono je gušeno osjetom neutaženosti, nije dovoljno, strah je nedovoljan, dok se i neosjetno podvaja sadržinom interpretacije, u obrani ludosti, ujedno ludo, ti otkrivaš da ti neprijatelj ne može biti san i takav si otuđen, odavna sebeneznan nestaješ slojevima onoga što ni sam ne vidiš svojom stvarnošću, a opsesija ti je, čuj me, truje te, takav se još stigneš vratiti, vrati se, vrati se, pokušaj se vratiti... sam mogao prepoznati rasuto, prljavo, djetinje neobazrivo razliveno površinom beskonačja, opsjenarski strano je trajalo sve neprestajuće novo, neukrotivo, nasilno novo i tako me otimalo od odluke ishodeći da ludim, sama zbilja iz kaosa izvaja tu avetinjske uzroke osobne udaljenosti, ja kažem, ja poznajem, pogledajmo, umara me navorno prazna zamisao susreta sa smrću svake smislenosti - ali ��������ć��, u mraku, posve bezopasan, beskoristan se istom prisjećajući zadnjih osjeta svoga obješenoga tijela, osim zbunjujućeg ritma nestajućih misli ja zaista nemam čak ni sebe.
Sumiram, subalterno, viziju što ne prestaje, sasvim izgubljen, skromno stvaran, samo je pobuna tu, jedna blijedo osjetna potreba što mi oblijeva osobom jedva shvatljivo, to je ono što se zbiva, nešto veće i nemjerljivo, značajno nadmoćno me vuče stvari neizostavno stalnoj, a koju vidim, svjedočim joj svjetlu, zvuku, jasna je, u pjesmi joj beskonačno granajući ž�����dz�i gmižu bazaltom estetski dosljedno, ali okrutno, odsječno neobazrivo spram ičega izvan toga okvrljenoga procesa, prljava borba za postojanjem, a od toga ja odstupam i molim manumisiju odavna već najučtivije dokle slutim, istovremeno, kako sam u mraku možda u potpunosti zapravo nijem.”
― Ivan Baran, Veliki pad

“Je li dobro, vi gospodine... da... da se o meni uopće govori?��
“Kako molim?��, u larmi se iza drvenog namještaja potom začuje. Razgovori utihnu, tek glas tog starijeg čovjeka preuzme riječ: “Je li to... To ste vi, Atra? Vi ste pitali, ako sam čuo, je li dobro o vama govoriti?��
“J�������.��
“O bože i djeteta, inteligentnog, sjanog...! Ne, ne kudite ju, molim vas, dozvolite, to je veliko i čisto pitanje! A gdje ste li, zar sjedi iza komode?��, obrati se nekome za stolom. “No, čujete me, to je bitno. Ne morate ustajati. Možemo i ovako. Pitali ste, je li dobro o vama. Je li dobro, dakle... svrhovito, u protivu dakle nesvrhe i nebitka spominjati da ste i vi dio svega ovoga, možda zapravo i dalje od predmeta, da ste uzrok, sama pratvar stvari isto i sada dok vas moje slabe oči uistinu ne vide, a uši jedva i čuju? A vi... vi ono jeste iza komode, djevo Atra?��
“Ja jesam tu.��
“I čujete što govorim? Čak razumijete svaku moju riječ ondje u sjeni? Ja sam vam, djevo, oprostite i na tome, ja sam vam doista jedno čeljade staro pa mi je potrebno slijedom toga obraćati se kudikamo glasnije. Nekada i kad čovjek viče - e, sad ćete se nasmijati, znam to! - nekada i kad čovjek viče, prazni se vriskom iz petnih žila ravno u moje lice - ja ga ne čujem. A to vam se gdjekad u mojim godinama zna dogoditi, razumijete... odvije se i to da ne raspoznajem glasa samoga sebe; ja si govorim, obraćam se samome sebi, za ramena se hvatam misleći da je tu netko komu poznajem oslonca pa se čak nalazim pokatkad u mahinalnom činu izgradnje ž�����dz�a na toj zamisli, usto sasvim uzgredice lučeći i ono što praznoljudski nazivamo vlastitom i općom suštinom, a zapravo - ondje vam nema nikoga. Praznina, otkrio sam... gluhoća, ustvari pravo i potpuno mrtvilo ili makar ja nešto više od toga još uvijek nisam dočekao. No ja sam, ovaj... ja sam sada shvaćen?��
“Poslušala sam vas.”
― Ivan Baran, Veliki pad

“Podjednako jedre i lasne, bezazlene, a jasne, jednostavne riječi čudnoga čovjeka su izmjenjivale ideju o tomu tko on jest kao u konstanti; sada je to kadukan, osoba kanda rastrojena, kano raspusana i komotno svoja, definitivno, neobazrivo samosvojna, takva je očito, dokle se iza novoga obzira oštroumlje ćuti, finoća, neka privlačiva smjernost i vrst odnosa moćno opuštena i tako Zanrev sluša riječi nekoga ne previše starijeg od sebe, u memli ćelije očiju crnih, crne i kose, mršavog, blijedog, stisnutog u dugu kaftanu, a tko mu govori zapravo začudno zdravo, živodajno, izvanredno živo, kada je ž�����dz�, zanimljivo, načas bio i zaustavljen.
“Prvi sam put ovdje.��
Nekako, pod stopalima, mekani mulj memorije, teškom razrijeđen i bistrom i snažnom, gustom vodom; u mojim ušima, udaljeni krici ptica, sunce mi ulazi u oči, ćutim žegu. Žedan sam...
“Prvi se put osjećate zarobljeno?
“Radije... ono je stalnost, nježna moguće, beskrajna, stara sadržina mjere, nešto odvajkada. To sam i ja; to mi je srce i krv ili sve što zaboravljam, ali se i toga onda sjetim kasnije, kroza trzavu strašnu obuzdanu vječnost, totalno obuzdan, toli predvidiv, to sam ja. No toga više ne želim. Ne bi li otkrili, Atrahasis, da je čak i ako nam pamćenja nestaju svakim otvaranjem novih očiju, ono u što gledamo, ta inscenacija tanano bistra, tako nedovoljno i neplodno ista, neispunjavajuća; nije li netočno, ako je takva, kad ne zaustavljajući se u njoj svejedno ustrajemo?...��
“Dokle ono što je očito, samo je takvo onome koji gleda, nije li očito i to, da je patnja, ukoliko je ovdje, odista jedan fenomen subjektivan, i ja ne mogu znati je li zbiljno za što u nemiru mnijete da je zbiljno vama, nemam resursa, nemam alata mjeriti, nego slušam s udaljenosti sasvim na strani vas - i pamtim.”
― Ivan Baran, Veliki pad

“Moje �����ć������� me vodi onemoćalom protjecanju, usporenom, utopljenom odsjajem modromasnog neba, kao u požažici me odnoseći od poimanja vlastitosti. Zlokobnosive, sivomračne, kamenjem osute duboke ponikve skrivotajno služe širokim idejama, ropotarija je to svega do straha shvatljivog, toli podatno u polumraku ali sve žarče me zornost ziblje osvjetljujući tame uobrazilja prekomjerno, nadteško, podteško, svako razumijevanje zapravo me truje te ja osjećam da smo time došli do točke, do granice poslije koje ne smijem nastaviti.”
― Ivan Baran, Veliki pad

“Preda mnom cizelirano gvožđe okiva debelo mračno prašnasto drvo, a pod kojim nabijene u glini blatnožute i smećkaste ledene su teške cigle, prisluškujući baš �Ծ�š�ٲ� nego blijedo beskrajno zujanje u sluhu lišenog ičega čujnog, tako primjećujem �����ć������� mojih neprihvaćanja, ondje isprekidani sinje pepelni faciti kao su padali memlom uma, tako sam jedino želio biti ostavljen, sam, da razmatram u noćnoj dugoj tišini o potrebama i prohtjevima vlastite iskrivljene duše. Osim toga, zbilja �Ծ�š�ٲ�, skriven od izloženog, javnog, toli nagog osjeta iskorištenosti, kao prevarant u službi sveca, skriven i od sebe, bio sam �Ծ�š�ٲ�; je li koristilo ili moglo potrajati, nije li koštala previše i trošila me vidajući još težim ranjavanjem ostracizacija kao zakrpa ogoljenosti osobe ili sam ustvari bio raspadajuće svojstvo neke manje smislene pojave, usto i tako da je trajalo, ne bi li dostajalo, ne znam, nemam sjećanja, bio sam �Ծ�š�ٲ�.”
― Ivan Baran, Veliki pad

“Prestao je vidjeti svrhovitim gašenje mržnje... možda, premda je znao da je u njoj samo jad i strah i slabost, ali je bio umoran, rekao bih, zaustavljen uslovima svijeta; prvi put kad je osjetio stvarno opravdan strah, onaj naime o nesvrsi, o nemoći, kad je prepoznao ili se uvjerio u vlastito �Ծ�š�ٲ�vilo, to je bio istočnik osamljavanja, prirodno tako, jednom je živi pojav otkrio nepojmljivu golemost stvarnosti pa je na to reagirao povlačenjem, kao živci u doticaju sa plamenom... i u toj novoj samoći, jedini očiti odgovor na malenost, pak jedini lagani odgovor, očitovao se kao potreba za dominacijom. To je surogat, onda, surovost kao surogat ranjivosti, niskosti... svega što je od težeg smisla.��
“Nisam li vas krivo shvatila...��, maršalica će ovdje zaustiti, “ideja o individui nešto je nakraju tragično, goropadan ishod odvajanja od cjeline...?��
“Možda radije nepotrebno goropadan, kao uostalom nepotrebno tragičan; probat ćemo reći da je cjelina nešto beskrajno veliko i moćno i suvereno dokraja; takva se usitnjava, razdaje, razonodi se idejom da prestane postojati bez dopuštenja ikoga, izvan granica i zakona - udaljavanje dijela od cjeline u tom je smislu samo neka djetinja sretna igra, kao mali dio plesa, negdje sam jednom zapisao, plesa opstojnosti, sa izlaskom i povratkom, postankom, nestankom, slobodan zaigrani prštavi proces i nešto ustvari obično...��, smireno, opušteno je sricao literat više se kao podsjećajući na neku stariju i dosad već zaboravljenu svoju misao, do čitavosti vjerojatno komponiranu tek sada. “U tome bi osoba bila samo česti kratkotrajni kuriozum i dio koji obogaćuje cjelinu, ali ne i njezin ishod; za mene, opažam, sva su živa bića ja, a ja je ono sve, i kada gledam stoga na cijelu struju stvarnoga, ideja o vremenu i prolaznosti, o bijednosti neke individue naspram svega kolosalnog uokrug nje, najednom to gubi snagu, postaje glupo i ruši se, poput nekog oblutka koji se plaši da će ga svatko moći baciti gdje poželi, samo zato što se odbija identificirati kao planina o čijem obronku leži.”
― Ivan Baran, Veliki pad