ŷ������

“Odsutno zagledan u mesec u zoru, sam, zapitao sam se dokle ce ovo da traje. Verovatno cu opet negde sresti neku dugu zenu. Privuci cemo se prirodno kao planete. I uzalud ocekujuci cudo, glodacemo dane, istrosicemo duse i rastacemo se.”
― Haruki Murakami, Dance Dance Dance

“Muškarci se oporave od rastanka mnogo brže nego žene. Žena umire prilikom svakog rastanka. Muškarac se nakon svakog rastanka preporodi.”
― Zoé Valdés, La mujer que llora

“Pouči me da rastanak
Nije ništa drugo do zakazani
Ponovni sastanak -
Sa odgodom.”
― Alma Taletović, Smiraj duše

“O mnogim su stvarima razgovarali, a još su ih više prešutjeli.”
― Erich Kästner, Das doppelte Lottchen

“Granje uto zapucketa; vatra zaigra žrtvenikim žovijalno, bogato, brzo djetinje, oštro, zlato joj osvijetli lovčeve crnpuraste ruke. Atra se uspravi, pogleda hrabro u kaos kanjona.
“Što jest?�� tada ću zapitati. Ne znam zašto; tek se dogodilo.
“Sve što ima mogućnost ne biti. Ja mislim...��, govori Atra. “I prva je vatra zapaljena po zapovijedi, i prvi korak bio je sanjan. Dolazak, pokret i odlazak, oni su dijelom odluke što je starija.��
“I ako se dovoljno dugo ustraje u njemu, oslobođenje kojem težimo, kao posljedica jedanput možda će i doći; trajno moljeno bit će ispunjeno...?��
“Jer čak se i to događa, da struja moli, a zaboravila je zašto; traženje tako je postalo rutina. I ako li dođe do onog za čim toliko traga, ne oni što čekaju, nego putnik bi se mogao jedini iznenaditi. Opet: ne sjeća se zašto je pošao, ni kuda ide, ni tko ga dočekuje. Ali ovo su misli kojima si putovao ranije.��
Premnogo... i prestvarno, sasvim bez kraja bespuća stijenja te vode u čistom prozircu uždena dana, u plesu vatre i zvuka i vode, provalijom kao platnom prolaze traci dima izgarajućeg drveta usijanog, zametima zažagrenog, lešina je nasmuđena i cvrči već i puši se, pucketa - masti sagorijevaju slijevajući se po drvetu. Ćuhta vjetar i veselo njiše se vrijes, pepeo, vrućina se diže na ljude pred granicom, preda mnom slika vrsnoće i smisla, punano zvuče odsutne riječi Atre:
“Shvaćaš li...? Ljubav su vrata rastanka; to nije borba, kad se i ne odlazi nego prijateljski. Stvarnije odlazak na ono dalje, čišće, bolje, odavdje mi samo možeš pomoći da odem u novo. Na visinama, niskosti nema, slutiš li - još sada, slutiš li...?��
“Nije li onda tako da se ipak i rastajemo...?”
― Ivan Baran, Veliki pad