欧宝娱乐

“Nema smisla remetiti besmislenost u svom toku.”
― Vladislav Petkovi膰 Dis

“Ono 拧to daje smisao 啪颈惫辞迟u, istovremeno daje i smisao smrti.”
― Nura Bazdulj-Hubijar, Amanet

“膶ovjek i ne znaju膰i komponira svoj 啪颈惫辞迟 prema zakonima ljepote i u trenutcima najdubljeg bezna膽a.”
― Milan Kundera, The Unbearable Lightness of Being

“Ka啪u, prona膽i smisao u 啪颈惫辞迟u i pro啪ivi ga. Ali, ponekad, shvati拧 da ti je 啪颈惫辞迟 imao smisao tek kad ga pro啪ivi拧, i to najvjerovatnije onaj koga nisi bio ni svjestan.”
― Khaled Hosseini, And the Mountains Echoed

“Srnina im smrt otkrila novi svijet du拧evni: misli i 啪elje nikad neo膰u膰ene i sasvim razli膷ne nego 拧to su u njih prije bivale.
Pojmili su da sve du拧e nijesu iste niti svaki 啪颈惫辞迟 kao njihov; da ima ne拧to u ljudskim 诲耻拧补ma izvan briga za novcem i hranjenjem, te da to - ne拧to - mo啪e biti ja膷e od straha smrti.”
― Dinko 艩imunovi膰, Duga

“Lako je lagati kad zna拧 da la啪e拧, jo拧 je lak拧e govoriti istinu kad si u nju siguran. ali te拧ko je lagati istinu, a jo拧 te啪e biti uvjeren u vlastitu la啪.”
― Renato Bareti膰

“Zivot lista i Schillerov um razlikuju se tek u stupnjevima. Bit im je ista.”
― Camillo Boito

“Koji je smisao svega ovoga?' tek je druga膷iji na膷in da se ka啪e 'Bojim se'.”
― Ivan Baran

“Divljina je ta originalnost. U njoj 膷ovjek otkriva najprije sebe i svoja ograni膷enja, potom okolinu i njenu povezanost s transcendencijom, a najzadnje svoje mjesto u toj okolini. Nalaze膰i svoje mjesto u okolini 膷ovjek se okre膰e smislu. Divljina je mjesto vra膰anja onamo gdje je sve po膷elo, kako je bilo osmi拧ljeno prije ljudske intervencije. Divljina je jeka postanka. U njoj oslu拧kujemo originalnu Stvoriteljevu zamisao, ne samo o nama samima, ve膰 i o cijelom svemiru.”
― Nikola Horvat, Baring Epitaph: Story from Pacific Crest Trail

“Posmrtni ostaci... 艩to to to膷no zna膷i? Je li to nekoliko tvrdih kostiju i mekog tkiva? Odje膰a i modni dodaci? Stvari koje su dovoljno 膷vrste i kompaktne da stanu u lijes? Ili je to ono neopipljivo - rije膷i koje 拧aljemo u eter, snovi koje zadr啪imo za sebe, otkucaji srca koje presko膷imo uz svoje ljubavnike, praznine koje poku拧avamo ispuniti i nikad ne mo啪emo artikulirati na primjeren na膷in - na kraju balade, 拧to ostaje od jednog cijelog 啪颈惫辞迟a, jednog ljudskog bi膰a... i mo啪e li se to doista iskopati iz zemlje?”
― Elif Shafak, The Island of Missing Trees

“Savremenom 膷oveku se postavilo pitanje, naime, da li je "vredno" 啪iveti, a shodno tome javlja se i ose膰anje da je 膷ovekov 啪颈惫辞迟 "neuspeh" ili "uspeh". Ova ideja se zasniva na shvatanju da je 啪颈惫辞迟 preduze膰e koje treba da donese profit. Neuspeh je kao bankrotstvo u poslu, u kome su gubici ve膰i od dobitka. Ovo shva膰anje je besmisleno. Mi mo啪emo biti sre膰ni ili nesre膰ni, mo啪emo dosti膰i neke ciljeve, a neke ne: a ipak ne postoji vidljivi saldo koji mo啪e da poka啪e da li je bilo vredno 啪iveti. Mo啪da sa stanovi拧ta salda nikad nije vredno 啪iveti. 沤ivot se nu啪no zavr拧ava smr膰u; mnoge od na拧ih nada su izneverene; 啪颈惫辞迟 se sastoji iz patnje i napora; sa stanovi拧ta salda izgleda da bi imalo vi拧e smisla da se 膷ovek ne rodi, ili da umre u detinjstvu. S druge strane, ko mo啪e re膰i da li se ne nedokna膽uje sav 啪颈惫辞迟ni napor i patnja jednim sre膰nim trenutkom ljubavi, ili rado拧膰u 拧to se di拧e, ili 拧eta jednog svetlog jutra, ili 拧to se udi拧e sve啪 vazduh? 沤ivot je jedinstven dar i zahtev koji se ne mo啪e meriti drugim vrednostima, i na pitanje da li je "vredno" 啪iveti ne mo啪e se dati smisaoni odgovor, po拧to je samo pitanje besmisleno.”
― Erich Fromm, The Sane Society

“A vi ste se kao zaustavili na pragu besmisla, i nakon dvije godine, rekli bi da opravdanja zapravo nema. Ovaj, oprostite, ja vas upravo propitujem... Ne 啪elim predmnijevati ono 拧to ne smatrate. Ali... jesam li makar na nekakvom ovdje tragu?鈥�
Na to izgovoreno, odgovor se tek za膷uo: 鈥淪lu拧am vas.鈥� poslije 膷ega i starac na膷as bude kao ostavljen, stoje膰i oprezan posred prostorije, naizgled uza osjet nekog stida ukoliko nastavi ovako suvi拧e mo啪da intimno. Me膽utim i sam osmatraju膰i zami拧ljeno pod, najposlije se kao trgne te se tiho i smiono usudi protisnuti:
鈥沦补尘辞蝉辫辞锄苍补箩补.鈥�
鈥淪amospoznaja je suma 啪颈惫辞迟a.鈥�
鈥淧remda je sve besmisleno...?鈥�
鈥�"Sve je besmisleno" ka啪e "Sve je kaoti膷no", a kaos je izvor inspiracije, dakle kreacije, dakle je potencijalno dobro. Moj neprijatelj nije besmisao. 艩to je dalje?”
― Ivan Baran, Veliki pad

“Granje uto zapucketa; vatra zaigra 啪rtvenikim 啪ovijalno, bogato, brzo djetinje, o拧tro, zlato joj osvijetli lov膷eve crnpuraste ruke. Atra se uspravi, pogleda hrabro u kaos kanjona.
鈥溑爐o jest?鈥� tada 膰u zapitati. Ne znam za拧to; tek se dogodilo.
鈥淪ve 拧to ima mogu膰nost ne biti. Ja mislim...鈥�, govori Atra. 鈥淚 prva je vatra zapaljena po zapovijedi, i prvi korak bio je sanjan. Dolazak, pokret i odlazak, oni su dijelom odluke 拧to je starija.鈥�
鈥淚 ako se dovoljno dugo ustraje u njemu, oslobo膽enje kojem te啪imo, kao posljedica jedanput mo啪da 膰e i do膰i; trajno moljeno bit 膰e ispunjeno...?鈥�
鈥淛er 膷ak se i to doga膽a, da struja moli, a zaboravila je za拧to; tra啪enje tako je postalo rutina. I ako li do膽e do onog za 膷im toliko traga, ne oni 拧to 膷ekaju, nego putnik bi se mogao jedini iznenaditi. Opet: ne sje膰a se za拧to je po拧ao, ni kuda ide, ni tko ga do膷ekuje. Ali ovo su misli kojima si putovao ranije.鈥�
Premnogo... i prestvarno, sasvim bez kraja bespu膰a stijenja te vode u 膷istom prozircu u啪dena dana, u plesu vatre i zvuka i vode, provalijom kao platnom prolaze traci dima izgaraju膰eg drveta usijanog, zametima za啪agrenog, le拧ina je nasmu膽ena i cvr膷i ve膰 i pu拧i se, pucketa - masti sagorijevaju slijevaju膰i se po drvetu. 膯uhta vjetar i veselo nji拧e se vrijes, pepeo, vru膰ina se di啪e na ljude pred granicom, preda mnom slika vrsno膰e i smisla, punano zvu膷e odsutne rije膷i Atre:
鈥淪hva膰a拧 li...? Ljubav su vrata rastanka; to nije borba, kad se i ne odlazi nego prijateljski. Stvarnije odlazak na ono dalje, 膷i拧膰e, bolje, odavdje mi samo mo啪e拧 pomo膰i da odem u novo. Na visinama, niskosti nema, sluti拧 li - jo拧 sada, sluti拧 li...?鈥�
鈥淣ije li onda tako da se ipak i rastajemo...?”
― Ivan Baran, Veliki pad

“Tako nekako perpetualno na odlasku, mutno, samotno nerazrije拧en u sramotnoj samo膰i, ne razumijem te, sebe ne razumijem, nemam primjera... dokle mislim i da nisam zdravo. Sino膰 sam ne拧to sanjao.鈥�
鈥淎li je to samo kratkotrajno, tek zapreka i smetnja, samo si umoran i to 膰e pro膰i, vjeruj mi鈥�, je izgovorila stegnuv拧i mi ruku, 鈥渦vjerena sam!... Immanuel, pa nije li da sve 拧to si dosad poku拧ao, na kraju se obistinilo? Na kraju si uspio? A i ja sam napokon tu, vidi拧 da sada mogu 膷e拧膰e dolaziti, i bit 膰u, ja sam uvijek tu.鈥�
Jedan zgureni 膷ovuljak na tvrdoj drvenoj stolici u bijeloj ko拧ulji dugih rukava nalak膰en o stol u polumraku najmanje sobe osamljenog, najmljenog seoskog ku膰erka u vru膰i ljetni dan; miris raspadaju膰eg vapna, starih drvenih dasaka, miris zemlje i pra拧ine i prosu拧ene tinte po papiru jedva preglednih gomila, no i onaj sapuna, slobode, tvoj miris naime, a ti sjedi拧 do mene toliko zapravo neopisivo mi potrebna, moj posljednji prijatelj, sa ormara, u sjeni lju拧ti se tirkizna pokost, rijetkim bra拧nasto nje啪nim i bijelim i 啪utim zrakama sunca polako padaju 膷estice i vrijeme postoji, ali nerazdru啪ivo, kao horologij oko nas prazne stvari zadr啪avaju prolaznost, pak ti oslu拧kujem dah, slu拧am odnose, vjetar, dopunjavan korelacijama ne shva膰aju膰i uzrujanost, zanos, ni mladost, a ni zdravlje kad sam pomalo, razumije se, bolestan; na prozoru hrapavo stabarje, mra膷no, izrasta iz visoke trave, u 拧u拧ljetu kro拧nji blagim 膰arlijajnjem vru膰ega lahora, vani je vru膰e, dra膷e pucketa, no moje lice je oznojeno, gleda me sa stakla nezdravo, blijed sam,
crna mi kosa pada u o膷i.
鈥泪尘尘补苍耻别濒...鈥�
鈥淎 ne 啪eli拧 膷uti moj san?鈥�
鈥溑絜lim, reci mi.鈥�
Pa sam se napregnuo, namjestio se, mislim da sam tiho zadrhtao od neke osobite studeni tek jo拧 jedanput iza prstiju primijetiv拧i inedite, mirna, nepomi膷na rasprava, nedovr拧ena ideolo拧ka polemika, benavi suprotiv onda拧nje vlasti kao i poziv na 膷ovjekoljublje, ustvari ne mnogo dalje od toga, od neke osjetljive, nje啪ne prosudbe, jo拧 i prijazne, susretljive, a re啪imska inteligencija umjesto represije, nekada je preferirala odgovarati na pisanije, no manje ozbiljno, 膷ak u polu拧ali, druga膷iji jedan pristup ikakvoj novoj misli...
鈥淢o啪e拧 li mi dati vode...? Kao da mi se vrti.鈥�
Zatvorio sam potom o膷i; 拧u拧taj tvoje odje膰e, te啪ina tijela u hodu, tiho lupkanje stakla i kristalni 啪ubor vode, tvoje pitanje uto 拧aptom: 鈥淛esi li jeo?鈥�
鈥淣e mogu. Mo啪da 膰u kasnije...鈥�
... privatno me naravno tra啪e, pedantno strvoderski, poput kakvog prestra拧enog, zara啪enog opasnog psa, zakulisno mi zatvaraju i poznanike, po buturnicama ih premla膰uju neotesano divlje, nerazumno, nepotrebno brutalno, neke neistine se ku啪no 拧ire, da sam nastran, da sam konfuzan, istom 啪aljenja vrijedan shizoidni paranoik, pak osamljeni potro拧eni nesretnik i nitkov... nasilnik!... na 拧to u javnosti, u 拧tampi, kordijalnost, argumentacija, pravedna evaluacija svega 拧to zastupam, nigdje ni grote uzbu膽enja, ve膰 sve suhoparna, uspavljuju膰a, beskrvna besjeda dokraja dosadna docilnoj javnosti; sirova ljudska u啪gana pobuna tek je scenerija ne膷ije obuzdane predstave, i svaki trud je spu拧ten u apsurd, a izistinski, odavna sam ve膰 izmoren od toga...
鈥淭ako sam sanjao da mi je 啪颈惫辞迟 ne拧to udaljeno, ne拧to jedva moje, a ono 拧to jesam je sve manje tu. Odvilo se isto da su mi dani, pro拧li kao i budu膰i, kao i 膷uvstva, moja 啪颈惫辞迟na 啪ar, obraz mi, sve je pripalo nekom drugom, ba拧 recimo uobi膷ajeno banalno, sli膷no kakvom vlasni拧tvu na bazaru prodano i ostavljeno, kadno taj koji kupuje ne zna ni 拧to odnosi; za takvoga je to kuriozum, besprimjerni polo啪aj ugode u dokonici, trofej karnalni nehajno
nazo膷an, a strvina je ljudska ni拧ta do li maska; odvojen od vremena...鈥� si govorio kao bunovan, od vru膰ice poten i malaksao, sanen, daha oslabljena u
modrini dana pastelno prisutnoj, a 拧to je svjetlinom ti milovala vru膰e znojno lice crnih trepavica, iscrpljeno, sa takvim du拧evnim razmakom od mene,
toliko vanljudskim da je ste啪u膰i me boljelo.”
― Ivan Baran, Veliki pad

“No to nije tako. Odnosno je do krajnosti jasno kako se dijalog mora nastaviti, vi ste ti koji su postavili pitanje, a nespojivo je, 膷ak sa bontonom, nekoga zaustaviti, zapitati ga 拧to pa onda oti膰i, od osobe idejno, jo拧 idealno podjarene - interpolacija podsvijesti fantasti膷no neumjerena, mi mijenjamo tu misao i skre膰emo joj smjer, sve silno te smrtno apstrahiranje i zanos u kaosu i zaziv za obnazom, nasumce, smrvljeno ustrapana shva膰anja rasuta razborom sasvim do nadira i tako neslutivo istinski odra啪eno krajnostima na拧ih pasivno tinjaju膰ih pojava te misli, u padanju, pri uni啪enju dokol nas ono zapetljava sekundama 啪颈惫辞迟ne fantasterije, mi osje膰amo, i podsje膰amo se ovdje na te啪inu samih sebe, oko na拧ega vrata pe膷e nas u啪e i takvi smo jo拧
obje拧eni o ni拧ta... bezna膷ajno.鈥�
鈥淣别辫辞尘颈膷苍辞?鈥�
鈥淰ezano usve umiru膰im trunjem neke racionalnosti osjetno 啪ivomorne u nesnu te omrazi 拧to straje opiru膰i se puno膰i pa imenima, pak udesima u bezmjernom slijedu potisnutih ishoda, istom bezgrani膷nom nizu ograni膷enih okolnosti 拧to se razlijevaju zapa啪ajima o拧trim i sna啪nim i sve nas tu zazi膽uje, zadr啪ava nas orode膰i protuornim protusmislom, a dugi slatki ushit spram spu拧tanja u traumu tako svejednako i 膷esto gu拧i... prema tome smo bili djeca, u doticaju sa nehtijenjem primarno 膷isti kao izgubljeno, iskreno, otkraja smo poku拧avali 啪ivjeti veoma stvarno i predao sam se amneznoj zamr拧enosti strastveno rasiplju膰ih a smrtnih dana spokojno, i ja sam bio izri膷ito 啪iv, uop膰e znati啪eljno, po膰udno srodan odmornoj slutnji nestaju膰e slobode nepromjenjivo mirne do same biti, odale膷en uzvijorenim zaboravom sebe i poliprisutan, ali potro拧en, ipak skoro uvijek zatravljen uzorima svetosno pustim, u krivu, la啪an, lomljiv, kukavan - i spominjem se orunjen oceanom samo膰e da sam u mr啪nji spram sebe 拧irio strah, samozatrovano, tako manje svet, po strukturi starijoj od onoga 拧to sam ja.鈥�
鈥淜ojiput agresivna vatra kreacije makar zatrpana mokrom zemljom i udavljena i ostavljena ipak ostaje tinjati odr啪avaju膰i se blijedo a bijesno i ne poznaju膰i odsustvo narednih kovitlaja 膷ak ni kao pojam, ali podrovano, jo拧 pospano pu拧teni svrsjem te拧kim i stranim koje uznemirava, nas ono boli, bitkom, zna膷enjski rastr啪e tako da i sada zapravo tu vrednujemo zator. Pitam se kao putnik ve膰 domoren sobom na korak ispred ponora kada li 膰e kraj, sumjerljivo, u sljepariji, maglenosivim svitanjem kroza mrak oslu拧kujem spore korake illustrissimusa, interlokutora, taj mi prilazi rastapan sje膰anjem
isto sasvim umorno, od traganja, od osje膰ajnog, marno podatnog propitivanja sada i metalogikom, a takav mi je neprepoznatljiv, samo nekom smetnutom pra拧inom dugo mrtve prelesti prisutan sada zastarjelo - jedna uredna ideja. Po tomu onda pozadinski, poizdalje, podsje膰am se da sam ga poznavao, svime prividnim i doloznim opstrijet neumoljivo, zaustavljen, kad ono me uo膷io jurist, razli膷jem pokorno o膷aran, do iscrpljenosti, moj tu啪itelj, humilni sluga, rival intimus, moj saveznik i neprijatelj, a zvao se Atrahasis.”
― Ivan Baran, Veliki pad

“O boku gibaju膰ih mi拧i膰a zemljasto spaljene, znojem osjajene, usjaktane ko啪e, o ko啪noj traci prosjan svjetlom, visi sada kalan no啪, od kremena, sa kermesom stare krvi, suhe, ispod navraskana pogleda jo拧 pokad拧to ti 膷ujem dah, i tvoje mi拧i膰je u boli se napinje, pod krvcom... i kadaverom posve te啪ak, bosim stopalima drobi拧 trnje, zazbilj trpe膰i kamenje 拧to sije膷e. Ti si 啪edan; i umor te mirno zanosi, kao travku vijor kad je krhka, nekad sustalom ti vidim konca, tvojom sjenom zadjeven, ali jednako umoran, iza te jedva odr啪avam hod i ne zadr啪avam se kada znam da me ne膰e拧 膷ekati.
鈥淧ostojbina uspavanih osje膰aja o pendulumu fine biti se tako nji拧e tiho i mirno u neprolaznoj no膰i, kao ni拧tavilom delikatno gude膰i opa啪ajima strave te spoznaje se ponavljaju膰i do 拧ko膽enja toj trajnoj samoj tami, sve dublje, i neminovno spram tonote nje啪nim talasima nestaje ono 拧to je te啪e shvatljivo, naime da sam i ja ne拧to 膷ega je mnogo, sa nedosti啪nih uglova neopisane sume, samo bijedni oris prisutne zamjedbe, zarobljen pred samim sobom.鈥�
Do ekstaze terorom neslobode stoga sik膰e te ru膷i kao slitina iridiscentno se uvijaju膰i od ohartanog u svjesno, sivim, svjetlosivim, kao bijelim otponcem prisje膰anje puca da je zadnja rasoha to膷no ovdje, i moja uspomena mi se opet povra膰a; pred balansom nereagiranja o dra啪 odr啪avanu sa啪e啪enim zenitom osjetljivih nagona, koju najbla啪e samo ako taknem, pak se vinem do nje makar mi拧lju, pa啪njom, za膷as nesvoj, u suncu, neka se umijem slijep - takav 膰u odmah nestati odba膷en; osjetim, opet zbunjeno 啪iv, opet insekt 膰e milenije potratiti po trnju, vazda umiru膰i, bore膰i se, opstoje膰i sko膷anjen, a sve da se uspne ondje otkud jest. I zato se memoriji poklanjam... prototrzajima razvihorenih sje膰anja, bakarno, zagasito-啪utih, deliri膷ano ja 膰utim dodire vjetra u krckanju kamenja te 拧u拧kanju trave, sve je tako rujno, a sve je svje啪e; ja sam ote啪an i bolestan i znoj mi sjaji toplim licem, dokle bezvu膷no kao lutam tra啪e膰i ne znam 拧to.”
― Ivan Baran, Veliki pad

“Slutim da i ako se dogodi aberacija procesa potpune spoznaje, ako do膽e do uru拧avanja saveza mene i svega, i neka isprije膷i sve mi odlazak dok poku拧avam oti膰i pristojno van - sve 膰e ipak zastati na dobrom, a ja 膰u nestati; po膷injem to nazirati, osje膰ati, 膷ak slutjeti kao neu膷injene pokrete lasnoga plesa onoga svega 拧to je odvajkada mrtvo, a ja sam jednom i sanjao ba拧 o tomu.鈥�
鈥淕ovorite mi, nemojte 拧utjeti, o 膷emu ste sanjali...?鈥�
鈥淥 smrti koja poja u vje膷nosti ni拧tavila, o bezbrojnim generacijama bi膰a koji razgovaraju sami sa sobom nemaju膰i mogu膰nost obratiti se onima prije sebe, a jedan za drugim odlaze u grob; sanjao sam i dokidanje toga, kao jednom, nekad, zbilo se da je svjesna pojava osvojila i smrt, pa se dogodilo u kutku svekolikosti da je netko ovladao ra膽anjem i smr膰u, te je mogao birati kad 膰e se roditi, gdje, kako, gdje 膰e umrijeti i ho膰e li uop膰e kusati smrti... Tada je do拧lo redefiniranje.鈥�
鈥淏iti mrtav prestalo je zna膷iti biti mrtav?鈥�
鈥淏iti mrtav je postalo jednako 啪颈惫辞迟u, a sve 拧to 啪ivi je shva膰eno kao pokret smrti, upravo revolt smrti, a simfonija koja nikada nije po膷ela, koja nikada se, izgleda, ne膰e uti拧ati, pokrivena veom ti拧ine, polako se otkrila i postala 膷ujna (a ona je sve vrijeme svirala!...), 膷ak i groznim pojavama kakva sam ja. Veoma, zapravo... grandiozno.”
― Ivan Baran, Veliki pad