ŷ������

“Je li dobro, vi gospodine... da... da se o meni uopće govori?��
“Kako molim?��, u larmi se iza drvenog namještaja potom začuje. Razgovori utihnu, tek glas tog starijeg čovjeka preuzme riječ: “Je li to... To ste vi, Atra? Vi ste pitali, ako sam čuo, je li dobro o vama govoriti?��
“J�������.��
“O bože i djeteta, inteligentnog, sjanog...! Ne, ne kudite ju, molim vas, dozvolite, to je veliko i čisto pitanje! A gdje ste li, zar sjedi iza komode?��, obrati se nekome za stolom. “No, čujete me, to je bitno. Ne morate ustajati. Možemo i ovako. Pitali ste, je li dobro o vama. Je li dobro, dakle... svrhovito, u protivu dakle nesvrhe i nebitka spominjati da ste i vi dio svega ovoga, možda zapravo i dalje od predmeta, da ste uzrok, sama pratvar stvari isto i sada dok vas moje slabe oči uistinu ne vide, a uši jedva i čuju? A vi... vi ono jeste iza komode, djevo Atra?��
“Ja jesam tu.��
“I čujete što govorim? Čak razumijete svaku moju riječ ondje u sjeni? Ja sam vam, djevo, oprostite i na tome, ja sam vam doista jedno čeljade staro pa mi je potrebno slijedom toga obraćati se kudikamo glasnije. Nekada i kad čovjek viče - e, sad ćete se nasmijati, znam to! - nekada i kad čovjek viče, prazni se vriskom iz petnih žila ravno u moje lice - ja ga ne čujem. A to vam se gdjekad u mojim godinama zna dogoditi, razumijete... odvije se i to da ne raspoznajem glasa samoga sebe; ja si govorim, obraćam se samome sebi, za ramena se hvatam misleći da je tu netko komu poznajem oslonca pa se čak nalazim pokatkad u mahinalnom činu izgradnje života na toj zamisli, usto sasvim uzgredice lučeći i ono što praznoljudski nazivamo vlastitom i općom suštinom, a zapravo - ondje vam nema nikoga. Praznina, otkrio sam... gluhoća, ustvari pravo i potpuno mrtvilo ili makar ja nešto više od toga još uvijek nisam dočekao. No ja sam, ovaj... ja sam sada shvaćen?��
“Poslušala sam vas.”
― Ivan Baran, Veliki pad

“Preda mnom cizelirano gvožđe okiva debelo mračno prašnasto drvo, a pod kojim nabijene u glini blatnožute i smećkaste ledene su teške cigle, prisluškujući baš �Ծ�š�ٲ� nego blijedo beskrajno zujanje u sluhu lišenog ičega čujnog, tako primjećujem sjećanje mojih neprihvaćanja, ondje isprekidani sinje pepelni faciti kao su padali memlom uma, tako sam jedino želio biti ostavljen, sam, da razmatram u noćnoj dugoj tišini o potrebama i prohtjevima vlastite iskrivljene duše. Osim toga, zbilja �Ծ�š�ٲ�, skriven od izloženog, javnog, toli nagog osjeta iskorištenosti, kao prevarant u službi sveca, skriven i od sebe, bio sam �Ծ�š�ٲ�; je li koristilo ili moglo potrajati, nije li koštala previše i trošila me vidajući još težim ranjavanjem ostracizacija kao zakrpa ogoljenosti osobe ili sam ustvari bio raspadajuće svojstvo neke manje smislene pojave, usto i tako da je trajalo, ne bi li dostajalo, ne znam, nemam sjećanja, bio sam �Ծ�š�ٲ�.”
― Ivan Baran, Veliki pad