欧宝娱乐

“Seo je tu啪an, ose膰ao da u njegovom srcu ne拧to umire, da je prazan, da pred sobom vi拧e nema nikakve radosti, nikakav cilj. Sedeo je utonuv拧i u misli i 膷ekao. Nau膷io je na reci jedno: da 膷eka, da bude strpljiv i da oslu拧kuje.”
― Hermann Hesse, Siddhartha

“Sputavamo htijenja, 啪elje, 膷e啪nje, sebe ili drugih radi. Samo je misao slobodna, 拧iroka i duboka onoliko kolike joj dimenzije mo啪emo dati. To je utje拧no, to je lijepo. Jedino tebi, moja nesanice, tvojim tu啪nom djetinjim o膷ima i drhtavim trepu拧kama zabranjujem i plovidbu prostranstvima misli. Zabranjujem... A u zadnje vrijeme me svaki kucaj srca podsje膰a kako davno skrivena misao na tebe gospodari svim ostalim mislima.”
― Nura Bazdulj-Hubijar, Amanet

“Ne mo啪e se sprije膷iti misao da se vrati samoj sebi, kao 拧to se ne mo啪e sprije膷iti more da se vrati obali. Za mornara, to se zove plima; za krivca, to se zove gri啪nja savjesti. Bog podi啪e du拧u kao i ocean.”
― Victor Hugo, Les Mis茅rables

“Svaki bezna膷ajan doga膽aj, slu膷ajno izgovorena re膷, miris gorske trave, pesma na拧ih slu拧kinja, smeh naroda okupljenog oko zabavlja膷a na trgu, ukus omiljenog jela, pogled na nau拧nice ili haljinu, sve joj je, ba拧 sve, bilo povod da se seti svoga mu啪a i gospodara. Sve razlog da govori o njemu. Ma 拧ta radila, misao joj je neprekidno oko njega obigravala. S kim god bila, bila je sa njim.”
― Ljiljana Habjanovi膰 膼urovi膰, Zapis du拧e

“Misao je rad uma, 尘补拧迟补nje je njegovo u啪ivanje. Kad misao zamijenite 尘补拧迟补njem, onda uzmete mjesto hrane otrov.”
― Victor Hugo, Les Mis茅rables

“This time, I won't lose my way. I'm going to believe in myself.”
― Satoshi Shiki, Kami-Kaze, Vol. 2

“I kakvu si ti to 拧tetu pretrpio? Otkrit 膰e拧 kako nitko od onih koji ti bude gnjev nije u膷inio ni拧ta 膷ime bi ti pogor拧ao um; samo je u tvojim mislima mogu膰e tebi nanijeti kakvu 拧tetu ili bol - one ne poznaju nikakva druga postojanja.”
― Marcus Aurelius, Meditations

“Sunce naizgled istje膷e - njegovo svjetlo 拧iri se u svim pravcima, no bujica nikad ne presu拧i. Takvo 拧irenje jest linearno; zato se njegovi traci zovu zrakama - zra膷e u produljenim crtama. Vidi拧 拧to je zraka ako prati拧 kako sun膷evo svjetlo u mra膷nu sobu prodire kroz uzak otvor. Ono se 拧iri u ravnoj crti i udara, rekli bismo, u svako 膷vrsto tijelo, koje mu zatvara prolaz na drugu stranu - ondje se smje拧ta te, niti klizi niti pada. Ne拧to sli膷no vrijedilo bi i za tijek i postizanje univerzalnog uma - koji nije kona膷na bujica, nego neprekidno zra膷enje. I nema ni膷eg silovitog ni nasilnog u njegovu utjecaju na zapreke koje susre膰e - ne膰e kliznuti, nego se smjestiti ondje i osvjetljivati sve 拧to ga prima. Sve 拧to ne odra啪ava, uskra膰uje sebi to svjetlo.”
― Marcus Aurelius, Meditations

“Patiti, voleti, biti 蝉谤别膰补n, ne蝉谤别膰补n: sve se de拧avalo unutra, u
misteriji na拧eg mozga, medu milijardama neurona. 沤elja, 蝉别膰补苍箩别,
strah, agresivnost, misao, san, zavisili su delom od lu膷enja razli膷itih
hemijskih supstanci, neurotransmitera, zadu啪enih za prenos poruka
od jednog do drugog neurona.”
― Guillaume Musso, Parce que je t'aime

“Vrijeme uporno glo膽e 膷ovjeku misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena bez pravog sadr啪aja.”
― Me拧a Selimovi膰, The Fortress

“Zamisli da postoji ritam. Kao zaigrani ples opstojnosti, da je sve jedno i dobro i da ni拧ta nije toliko stra拧no bitno... kako bi to bilo lijepo! Zamisli da si ti ja, a ja sam ti, u svojim dubinama da smo jedno te isto, a tek 啪ivljenje nas je gomilom sje膰anja zbunilo, kao kad poku拧avamo zapamtiti brojke, a netko nam kraj glave nabraja 拧to drugo, i tako zaboravimo...鈥�
U sjeni od li拧膰a je to govorio tanani glas mlade 啪ene, blago zadihane, u bjelkastoj, debeloj, nenaro膷itoj haljini; nosila je crne cipelice. Njezine ruke su gole, mekane, blijede su, oblaste kao u djeteta, lice joj tako dobro膰udno i vedro i neopisivo lako spremno na smijeh. Korak od nje, tumara bolesnik, tmuran, rezoner, malo od nje mla膽i, emigre-inteligent imena Immanuel, koji tek nedavno je progonom napustio svoju zemlju. Oni ne govore istim jezikom, ali se razumiju; mo啪da ne kognitivno, ali na razini 膷uvstava, shva膰aju se, osjete me膽usobne potrebe. I tako razmiljenom pra拧inom i opaljenim kamenjem, pau膷inom, tarabama u拧u拧kanim u suhoj travi, starim mr拧avim stablima prelaze njihovi pogledi u hodu, a kamenje pucketa. Lijevo i desno parlo啪ine, 拧umarci, suha divlja loza i korov na osun膷anoj zemlji.
鈥淜ad bi sve bilo jedno...鈥�, Immanuel prihvati, kao 拧aptom, lice skrivaju膰i, 鈥淭ada bi svaka te拧ko膰a na拧ih 啪颈惫辞迟a, svaka trauma i bol zbilja bila samo stvar zaboravljanja i podsje膰anja, tek bi se valjalo podsjetiti da ono 拧to 膰uti bol, 拧to je poni啪eno, to zaista nisi ti...鈥�
鈥淭o膷no o tomu govorim.鈥�, 啪ensko kaza, i odmah zatim se nasmije拧i. 鈥淰idi拧, Immanuel, kako je bolje kad smo vani... kako dan zapravo lije膷i, zrak, prostor, sunce, pra拧njav cvijet; zemlja zna 拧to je 膷ovjeku potrebno...! A ku膰a je neki ljudski izum, kutija koja polako gu拧i, dosta tro拧i, ona je za拧titnik, a ipak nije prijatelj...鈥�
O lijevoj opu拧tenoj ruci, pod sjenom rukava bijele ko拧ulje, mladi膰 ne osjeti te啪inu, niti opa啪a hladno膰u i cjelove, ali nekako 膷uje kuckanje ru膷noga sata, od 啪eljeza, od ko啪e, oblog, tankog, starog, ne sje膰a se odakle mu. Vjetar ga udara po stomaku, i on je zgr膷en, glava mu pognuta, slu拧a hod 啪ene do sebe, oslu拧ne:
鈥淣e osje膰a拧 li se bolje...?鈥�
鈥淢alo samo. Ali je to, 膷ini mi se, vi拧e do glave trenutno. Tako pasivno, neprestano, more me neke neugodne misli.鈥�
鈥淥nda ih izreci.鈥�, glas je sada bio malo dalje; to je bilo re膷eno brzo, pomalo nehajno, o膷as u vjetrenom zapuhu glasnije:
鈥淪amo ih istrese拧 u sunce, ovako, kao deku, otrese拧, odbaci拧, samome svjetlu ka啪e拧 拧to osje膰a拧... a onda u svjetlu 拧to ve膰 bude. Osvijetljene misli se makar vide, manje su stra拧ne zato...”
― Ivan Baran, Veliki pad