欧宝娱乐

“A nema ve膰e patnje od osame. Kad je 膷辞惫箩别办 sam, onda ga um i srce svom 啪estinom prigovaranja kore i mu膷e. Onda su bolovi te啪i, a misli crnje nego da se ma kome, ma kako tu啪no ispovijeda. Savjest je nekada 啪e拧膰i i okrutniji sudac od svih 拧erijata i kadija koji su ikad postojali.”
― Enver 膶olakovi膰, Legenda o Ali-pa拧i

“Mislim da svaki 膷辞惫箩别办, ako je 膷辞惫箩别办, mora imati neke svete neprikosnovene principe, preko kojih jednostavno ne smije prije膰i. Nema cilja koji vrijedi toliko da se zbog njegova ostvarenja sva sredstva dopustiva, prvenstveno pred sopstvenom savje拧膰u.”
― Nura Bazdulj-Hubijar, Amanet

“Mislim da samo veliki ljudi mogu osje膰ati veliku tugu, da su patnja i tuga bezuvjetno povezani sa 拧irinom savjesti, 膷istotom du拧e, dubinom srca.”
― Nura Bazdulj-Hubijar, Amanet

“Ne mo啪e se sprije膷iti misao da se vrati samoj sebi, kao 拧to se ne mo啪e sprije膷iti more da se vrati obali. Za mornara, to se zove plima; za krivca, to se zove gri啪nja savjesti. Bog podi啪e du拧u kao i ocean.”
― Victor Hugo, Les Mis茅rables

“Mo啪da ne拧to veliko, neponjantno preveliko, neka tiha vizija koju razumijevam sada skoro sveukupno rasapnut, nejasno nesvoj, nejak slu膷iti si啪e na shvatljivo i mnogo manje slobodan od njegove sadr啪ine sasvim se maknuti; ja osjetim da vi拧e nisam ja. Mo啪da nikada to nisam ni bio, ali 膰utim, obuhva膰am, doti膷em se spoznaje da i ako ima rastrovljenja, ono malne mora da je u neposrednom prepoznavanju vlastitih niskosti, prihva膰anju krivde pa i kad ne znamo izna膰i 拧to to bivanje jest, kud li rastrovljenje, kamoli krivda. I ja se nalazim u sivo-mla膷noj sobici bazde膰oj po oporo o拧troj bolesti gdje miruje拧 u svojoj bljedoplavoj haljini sa cvjetovima 拧arovito ki膷eroznim; osjet u meni je izvoran, stid je gusto neprobojan, gotovo me je strah dizati pogleda prema tebi, tvojemu licu okrunjenom bljedilom kuhinjskoga prozora. Mjesto tebe, u pod gledam, u plo膷ice, posti膽en uop膰e ti se obra膰ati, biti kraj tebe makar u predstanju pa i ako sam cijeloga 啪ivota najvi拧e htio ba拧 ovdje uz tebe se nalaziti.
鈥淒ogodilo se da si umrla. A sve 拧to sam postigao, najvi拧e na prevaru, uvjeravaju膰i ljude da sam ono 拧to nisam, di啪u膰i na tome cijeli svoj 啪ivot, sve se po膷elo uru拧avati ba拧 isti dan kad sam dobio vijest o tebi. Osje膰ao sam se raspadnut. Najni啪i. Sje膰am se samo da nisam vi拧e imao snage...鈥�
I sje膰am se da si sjedila skoro i ne slu拧aju膰i tako savr拧eno smirena, shva膰aju膰i zaista i najni啪e gmizavce kakav sam ja, kao hrid kojega zapljuskuju tanahni valovi, zeleno-prozirni u odsustvu svjetla, odolijevala si mojim opravdanjima i bijednim mojim nenijama sasvim neusiljeno, sve da nisi pokazivala ni grote ljutnje - tek se suverenosti jedne dosje膰am, udaljenosti, dostojne nedodirljivosti, a nakraju i tvoga 拧apta:
鈥淎li si se usudio.鈥�
鈥溎寀j me... Nije tako. To ipak nisam ja...”
― Ivan Baran, Veliki pad