ŷ������

“Za pilota ova je noć bila bez obala, jer nije vodila ni prema luci (sve su se činile nedostižnima), ni prema zori; benzina će ponestati za sat i četrdeset. Prije ili kasnije, bit će primorani naslijepo utonuti u onu tminu.

Kad bi bar mogao izdržati do zore...
Fabien je mislio na zoru kao na kakav zlaćani pješčani žal, gdje bi se nasukali nakon ove teške noći. Pod zrakoplovom u opasnosti rodila bi se obala ravnica. Mirna bi zemlja nosila svoja usnula domaćinstva, stada i obronke. Sve olupine što su se valjale u sjeni postale bi bezazlene. Da je mogao, kako bi samo zaplivao prema jutru!

Pomisli da je opkoljen. Sve će se svršiti, dobro ili loše, u ovoj gluhoj noći.”
― Antoine de Saint-Exupéry, Night Flight

“A ipak je to nekako odsutno, sordinantno je, nevezano kazano kao i sve ranije riječi, jednako usto prazno izanđalim potkrovljem. U zraku se zapravo ćutio vonj gonjenosti, nekog suočavanja sa očekivanim usudom, mnogo nešto veće od onoga što je dijalog mogao odraziti - kao strah u sinjem jutru, kao obznanjenost, uhvatljivost, završetak razoružana života, pred nama je čovjek koji više nema kapacitet, koji se sprema iz jaruge izaći; jer nekada se dogodi da osobi dojadi vlastita slabost i tu se ona sa kaosom identificira, sa krajem, sprema se poći ususret tomu, o takvoj zori se ovdje govori.
Voštanosiva brončana studen i mnoštvenost misli, mnijenja, ideja, sve sasvim zaustavljeno uza lirski tiho tapkanje kiše, i disanje, i korake i šuštaj odjeće, a lice je od Zanreva vruće, pogled mu je odsutan, u tišini on samo ustvari čeka na pitanje:
“I sa tim će se onda završiti...? Ti odustaješ, ti mu odlaziš... ti se njemu na kraju predaješ na milost?”
― Ivan Baran, Veliki pad

“A ipak je to nekako odsutno, sordinantno je, nevezano kazano kao i sve ranije progovorene riječi, jednako usto prazno izanđalim potkrovljem. U zraku se zapravo ćutio vonj gonjenosti, nekog suočavanja sa očekivanim usudom, mnogo nešto veće od onoga što je dijalog mogao odraziti - kao strah u sinjem jutru, kao obznanjenost, uhvatljivost, završetak razoružana života, pred nama je čovjek koji više nema kapacitet, koji se sprema iz jaruge izaći; jer nekada se dogodi da osobi dojadi vlastita slabost i tu se ona sa kaosom identificira, sa krajem, sprema se poći ususret tomu, o takvoj zori se ovdje govori.
Voštanosiva brončana studen i mnoštvenost misli, mnijenja, ideja, sve sasvim zaustavljeno uza lirski tiho tapkanje kiše, i disanje, i korake i šuštaj odjeće, a lice je od Zanreva vruće, pogled mu je odsutan, u tišini on samo ustvari čeka na pitanje:
“I sa tim će se onda završiti...? Ti odustaješ, ti mu odlaziš... ti se njemu na kraju predaješ na milost?”
― Ivan Baran, Veliki pad

“A ipak je to nekako odsutno, sordinantno je, nevezano kazano kao i sve ranije izgovorene riječi, jednako usto prazno izanđalim potkrovljem. U zraku se zapravo ćutio vonj gonjenosti, nekog suočavanja sa očekivanim usudom, mnogo nešto veće od onoga što je dijalog mogao odraziti - kao strah u sinjem jutru, kao obznanjenost, uhvatljivost, završetak razoružana života, pred nama je čovjek koji više nema kapacitet, koji se sprema iz jaruge izaći; jer nekada se dogodi da osobi dojadi vlastita slabost i tu se ona sa kaosom identificira, sa krajem, sprema se poći ususret tomu, o takvoj zori se ovdje govori.
Voštanosiva brončana studen i mnoštvenost misli, mnijenja, ideja, sve sasvim zaustavljeno uza lirski tiho tapkanje kiše, i disanje, i korake i šuštaj odjeće, a lice je od Zanreva vruće, pogled mu je odsutan, u tišini on samo ustvari čeka na pitanje:
“I sa tim će se onda završiti...? Ti odustaješ, ti mu odlaziš... ti se njemu na kraju predaješ na milost?”
― Ivan Baran, Veliki pad