ŷ������

“Očuvano u jeziku i s jezikom, predstavlja to isti kontinuitet trajanja, istu predaju kao i jezik sam. Nema tu izravne veze s genetikom, s podrijetlom, kako se sada počelo egzaktno istraživati. Sve je to jezična baština. Svakoga tko se udubi u to mora iznenaditi koliko je praslavenskoga mitskog govora prisutno u našoj jezičnoj porabi kako smo ju naslijedili od svojih starih. Ona se, naravno, stalno mijenja i upravo u toj mijeni traje.Tako nam čuva i izraze i obrate koji se izvorno odnose na mitski ustroj svijeta. To je odavno zaboravljeno. Nova svetost potpuno je potisnula staru. Ali ono što je očuvano s jezikom omogućuje nam da tu staru svetost ipak, nepotpuno doduše i manjkavo, ali pouzdano, oprezno pipajući upoznajemo. Tako opet postaje naša. Svi koji smo rasli u tom jeziku i srodili se s njime, kada ju upravo preko toga jezika upoznamo, prepoznajemo ju kao svoju, naslojenu u dubinskim našim i zatrpanim slojevima. Doživljujemo to kao neko oživljeno �����ć�������. Tako ove tri knjige mogu progovoriti čitatelju.
Probuđeno �����ć������� postat će pamćenje i trajno obogatiti onoga koji ga stekne.”
― Radoslav Katičić, Gazdarica na vratima

“A ipak je to nekako odsutno, sordinantno je, nevezano kazano kao i sve ranije riječi, jednako usto prazno izanđalim potkrovljem. U zraku se zapravo ćutio vonj gonjenosti, nekog suočavanja sa očekivanim usudom, mnogo nešto veće od onoga što je dijalog mogao odraziti - kao strah u sinjem jutru, kao obznanjenost, uhvatljivost, završetak razoružana života, pred nama je čovjek koji više nema kapacitet, koji se sprema iz jaruge izaći; jer nekada se dogodi da osobi dojadi vlastita slabost i tu se ona sa kaosom identificira, sa krajem, sprema se poći ususret tomu, o takvoj zori se ovdje govori.
Voštanosiva brončana studen i mnoštvenost misli, mnijenja, ideja, sve sasvim zaustavljeno uza lirski tiho tapkanje kiše, i disanje, i korake i šuštaj odjeće, a lice je od Zanreva vruće, pogled mu je odsutan, u tišini on samo ustvari čeka na pitanje:
“I sa tim će se onda završiti...? Ti odustaješ, ti mu odlaziš... ti se njemu na kraju predaješ na milost?”
― Ivan Baran, Veliki pad

“A ipak je to nekako odsutno, sordinantno je, nevezano kazano kao i sve ranije progovorene riječi, jednako usto prazno izanđalim potkrovljem. U zraku se zapravo ćutio vonj gonjenosti, nekog suočavanja sa očekivanim usudom, mnogo nešto veće od onoga što je dijalog mogao odraziti - kao strah u sinjem jutru, kao obznanjenost, uhvatljivost, završetak razoružana života, pred nama je čovjek koji više nema kapacitet, koji se sprema iz jaruge izaći; jer nekada se dogodi da osobi dojadi vlastita slabost i tu se ona sa kaosom identificira, sa krajem, sprema se poći ususret tomu, o takvoj zori se ovdje govori.
Voštanosiva brončana studen i mnoštvenost misli, mnijenja, ideja, sve sasvim zaustavljeno uza lirski tiho tapkanje kiše, i disanje, i korake i šuštaj odjeće, a lice je od Zanreva vruće, pogled mu je odsutan, u tišini on samo ustvari čeka na pitanje:
“I sa tim će se onda završiti...? Ti odustaješ, ti mu odlaziš... ti se njemu na kraju predaješ na milost?”
― Ivan Baran, Veliki pad

“A ipak je to nekako odsutno, sordinantno je, nevezano kazano kao i sve ranije izgovorene riječi, jednako usto prazno izanđalim potkrovljem. U zraku se zapravo ćutio vonj gonjenosti, nekog suočavanja sa očekivanim usudom, mnogo nešto veće od onoga što je dijalog mogao odraziti - kao strah u sinjem jutru, kao obznanjenost, uhvatljivost, završetak razoružana života, pred nama je čovjek koji više nema kapacitet, koji se sprema iz jaruge izaći; jer nekada se dogodi da osobi dojadi vlastita slabost i tu se ona sa kaosom identificira, sa krajem, sprema se poći ususret tomu, o takvoj zori se ovdje govori.
Voštanosiva brončana studen i mnoštvenost misli, mnijenja, ideja, sve sasvim zaustavljeno uza lirski tiho tapkanje kiše, i disanje, i korake i šuštaj odjeće, a lice je od Zanreva vruće, pogled mu je odsutan, u tišini on samo ustvari čeka na pitanje:
“I sa tim će se onda završiti...? Ti odustaješ, ti mu odlaziš... ti se njemu na kraju predaješ na milost?”
― Ivan Baran, Veliki pad